Dina
Mart
“Refija, dadni pare Belmi” TUŽNA PRIČA IZA NESTANKA STARICE BEJHE JOHIĆ (60)
Četiri dana rodbina i gračanička policija tragaju za 60-godišnjom Bejhom Johić iz Lohinje kod Gračanice (BiH), koja je posljednji put viđena u subotu 10. marta u 19 sati.
Okolnosti nestanka su još uvijek nepoznate i nejasne, ali pronađena je torba s novcem, koji je Bejha godinama štedila, kao i jednostavna poruka: “Refija, dadni pare Belmi”.
Nestanak su prijavili kćerka Belma i njen muž Meris Sumbić, koji su se s njom posljednji put čuli upravo u subotu nekako u vrijeme nestanka, piše “Oslobođenje“…
“Te subote joj je jedan komšija radio po kući, pa je poslijepodne otišla do tog komšije i platila mu te radove. Onda je otišla u obližnju prodavnicu, kupila je kredit i odmah, dok je išla kući, nazvala Belmu. Ništa nije bilo neobično, normalno je zvučala, nije ničim nagovijestila ni da ide negdje ni da nešto drugo planira”, izjavio je Meris Sumbić, Bejhin zet.
Bejha je rodom iz Cerske, a u Gračanicu je došla nakon što je izbjegla genocid u Srebrenici. U Srebrenici je izgubila sve i prebjegla je jedino za ruku vodeći kćerku Belmu. Nakon toga, nastanila se u Gračanici. Nikada ranije nije odlazila negdje bez da to najavi kćerki ili barem zaovi Refiji, koja je živjela u kući do nje.
“Refija nam je i javila u nedjelju ujutro da nešto nije uredu, jer vidjela je da se ne dimi iz odžaka i da koke nisu puštene. Odmah smo otišli tamo i našli smo da je ostavila ključ na mjestu gdje ga obično ostavlja kad negdje ide. U kući je sve bilo normalno, nije bilo nereda, ali smo našli mobitel i njenu tašnu”, prisjeća se Meris.
Odmah su krenuli zvati svu rodbinu koju je imala, provjeravajući da nije kod njih, pretražili su dio korita rijeke Spreče, koja protiče pored kuće, i tek kada je nisu našli, javili su policiji. Kad je policija došla, pitali su ih je li imala kakve ušteđevine, nakon čega su kćerka i zet s policijom utvrdili da ušteđevine nema.
“Godinama je štedila novac, govorila je “zlu ne trebalo”, ali novca više nije bilo. Kuću smo prevrnuli tražeći taj novac, ali nismo našli. Tek sutradan je novac nađen kod Refije u pomoćnom objektu. Uz novac je bila i poruka: “Refija, dadni pare Belmi””, prisjeća se Meris.
U trenutku nestanka Bejha je imala šarenu maramu i zimsku jaknu roza boje. Familija poziva sve koji imaju bilo kakvu informaciju se jave u Policijsku stanicu Gračanica ili na broj telefona (+387) 062 186 215.
Mart
Odrastoh u gradu u dolini. Ali mi nijedan njegov rudnik, ni svo njegovo srebro ne odgovoriše zašto se Emina, najljepša kap srebreničke rose, skriva iza svojih zastora, ni zašto Fata iz male kuće kod Bijele džamije često sjedi na prozoru, plete i kao da pogledom nekoga traži? Zašto uniforma otrgnu sina iz majčinih ruku i zar zato nena Nura živi sama u kući na tri sprata. Zar zbog ratnog vihora Srebrenica jos ne diše punim plućima? Zar je još uvijek guši olovni zrak?
Ne odgovori mi ni Drina, niti izvor Gubera. Ne odgovori mi nijedna ulica, ni sokak.
Ne nađoh odgovor ni u knjigama, ni na vijestima, ni na jednom listu srebreničke hronike. Ne nađoh ga ni u pogledu babe, Zlatnog ljiljana, ni u suzi majke isplakane za ocem.
Nađoh odgovor u glasnoj tišini. Tišini na mezarju, kroz koju vrišti svaka proučena dova, svaka suza koja je ikada natopila tu zemlju. Tišini u fabrici, kroz koju vrišti majka koju su odvojili od djeteta, vrišti plač djevojčice koje je gladna već godinama. Vrišti krv. Vrište suze. Vrišti strah.
Ispriča mi svaki natpis na bijelom nišanu svoju priču. Ispriča mi Miralem u pletenom džemperu da je u jeku ratnog vihora imao 17, kao ja sad, i reče mi kako mu prvi poljubac prekinu pucanj željeznog oružja. Enes mi reče da je izgubio još tri brata i oca, a da majka Nura još uvijek na sto stavlja šest tanjira. Reče mi još da odem do Mujinog mezara i prenesem mu kako je ispunio obečanje i umro ponosan. Djed Mevludin mi reče da još pod prstima osjeti kosu moje majke koju je posljednji put zamrsio tog jedanaestog i kako mu dlanovi još uvijek gore od obraza moje nene. Mala Lejla plavih očiju i nježnih lokni me upita da li sam ja njena drugarica koju je davno izgubila. Kaže da joj se ne sjeća njenog lika ali da je ona, kao i ja, znala slušati tišinu. Zanimalo je i koliko bijelih nišana ima pored nje, jer ih je jednom pokušala izbrojati i zastala na broju do kojeg je mama naučila brojati. Na kraju me upita i da li poznajem neku gospođu Pravdu, jer joj se babo, kako kaže, stalno mršti i govori kako ta gospođa Pravda još nije zadovoljena.
Ispričaše mi svoje priče i ispratiše me uz amanet i obavezu da ih nikada ne zaboravim.
Zato, u ime svakog Miralema, svakog Enesa i majke Nure, u ime djeda Mevludina i male Lejle. U ime svakog viteza bosanskog, poginulog gazije i čestite majke srebreničke. U ime njihove tišine, ja galamim da se Srebrenica nikada ne zaboravi. Dok osječam glas duša koje ne umiru, galamim da Srebrenica bude opomena. Dok stojim u mreži izvezenih nišana po polju u Potočarima, galamim da majka, sestra i jetim Srebrenice nikad ne ostanu sami. Dok se pune novi kaburi, ja galamim.
Galamim, a nadjačava me tišina.
Mandžić Šejla IIIf
Gimnazija “Meša Selimović”, Tuzla
Januar
GODIŠNJICA POGIBIJE: Rahmetli Nurija Memišević, jedan je od največih heroja Podrinja
Niko ga nije zvao po imenu, prezimenu. Dovoljno je bilo reči “Nurijica”
Nurija, sin Hajdara, rođen je u selu Brezovice, opština 1966 godine.
Nakon okupacije Bratunca, Nurijica se se uključuje u redove TO R BiH na području Srebrenice.
Formiranjem organa Opštine , jula 1992 u Konjević Polju, biva izabran za načelnika stanice Javne bezbjednosti .
Učestvovao je u velikom broju bitaka, ističuci se svojom neustrašivom hrabrošću i poštenjem zbog čega je bio jedan od najomiljenijih među svojim saborcima i narodom. Više je puta ranjavan. Čim bi malo oporavio vračao se u borbu. Jurišao je naprijed ne razmišljajući o svom životu
Ljeta 92’ sve je više ranjenih, bolesnih koji umiru u strašnim mukama zbog nedostatka osnovnih ljekova.
Neko ih mora donijeti iz Tuzle.
Nurijica kao i uvijek spreman za izazov
S grupicom od dvadesetak suboraca kreće na dug put
Prelaze preko 50 kilometara teritorijom pod kontrolom četnika i stižu u Tuzlu
Njihovim dolaskom u Tuzlu prvi put se iz neposrednog kontakta sa borcima Podrinja, saznaje za uspjehe koje oni postižu u borbi (Nurijica daje i intervju Tuzlanskoj televiziji, nažalost taj jedini njegov snimak nije sačuvan).
Nurijica priča o bitkama, U jednoj od njih zarobio je tenk.
Priča o tome kao nećem sasvim običnom
Govori o stradanju, patnji civilnog stanovništva
Želi što prije nazad
Povratak u Srebrenicu više puta im je odlagan,
Njegova mala grupa bi se lako vratila ali naši stratezi odlučuju im priključiti još 80 osoba
Rizik se značajno povečava. Nurijica obilazi područje Sapne, Kladnja pokušavajući naci pogodan momenat za proboj nazad.
Ne uspijeva.
U decembru 1992. situacija u Srebrenici postaje sve teža.
Snijeg je već pao. Nurijica dobija naredbu da krene zajedno sa borcima, liječnicima i civilima iz Bratunca i Srebrenice koji su im se pridružili u Tuzli (ukupno 105 lica) u nemogućim uslovima (na nekim mjestima snijeg je u to vrijeme bio preko jednog metra visine) iz pravca Kladnja prema Srebrenici.
Vračaju se nazad. Put je suviše težak i mnogi ne mogu da ga podnesu
Nakon nekoliko dana odmora ponovno kreću.
Prilikom prelaska na teritoriju Han Pijeska, u blizini Ruzine vode, kolona je otkrivena i napadnuta 09. 12. 1992. godine.
Nurijica s još nekoliko najhrabrijih kreće naprijed u proboj dok ostali čekaju
Nakon što se spustila noć kolona se ponovno okuplja i kreće
Ubrzo slijede novi napadi.
Visok snijeg, nepoznavanje terena, iscrpljenost od dugog pješačenja i nosenja tereta (lijekovi, hrana, lična oprema) bili su dodatna otežavajuća okolnost.
Kolona se izložena napadima raspada u male grupice. Od ukupnog broja samo 37 bratunčana i srebreničana na čelu sa Nurijicom uspjelo se kroz šumske puteve probiti do Žepe. Ostali (među kojima i najmlađi Elvedin D., mali heroj koji se od prvog dana priključio Armiji BiH a imao je nepunih šesneast godina) nisu uspjeli.
Radio Beograd je 13. 12. 1992 godine prenio vijest o hvatanju muslimanske “diverzantske” grupe “Drinski leopardi” (ime naravno izmišljeno od strane srpskih novinara), a na paljanskoj televiziji kamera prati tragove stopa u snijega koji vode do mrtvih tijela. Prikazuju i neke zarobljenje.
Od 68 osoba koje su nestale tom prilikom, srpske snage su na razmjenu u Šatorovićima pustili samo Nevzetu Kumrić.
Srpski pregovarači su kasnije pregovorima tvrdili da nije bilo zarobljenih, iako su neki od zarobljenika na kojima su se vidjeli očiti tragovi mučenja, bili čak i “intervjuisani”
Svi koji su se uspjeli probiti do Srebrenice zadodobili su teške promrzline.
Međutim to Nurijicu ne zaustavlja, učestvuje u bici za Kravicu, i tom prilikom biva teško ranjen 07.01. 1993 godine.
I pored velikih uspjeha je i dalje daleko od luke spasa i spajanja s drugim slobodnim teritorijama.
Ide se dalje. Borba je svakako jedino što je preostalo
Pred Nurijicom i drugovima je Jezero – najjače utvrđeno mjesto na području Srebrenice
Nurij'ca ne traži predah za sebe, ponovno nedovoljno oporavljen priključuje se svojim saborcima u novom pohodu – bici za posljednji teritorij na području Srebrenice koja nije pod kontrolom Armije BiH
Najteža bitka do tada. Nurijica i prijatelji ne odustaju unatoč žestokom otporu.
Kada su borci Armije BiH već bili zauzeli jednu od ključnih lokacija u mjestu Kušici, Nurijica biva smrtno ranjen gelerom bombe 16. 01.1993 godine.
Tako se završio njegov herojski ratni put.
Posthumno mu je dodjeljen čin pukovnika i najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan.”
