Dina
Juli
Amer Đulić, nek' izađe gore!
Upoznali smo se preko organizovanja Škole drugačijih sjećanja u Stocu. Amer Đulićpristane ‘potrošiti’ dan svog vremena svakog ljeta da djeci iz cijele zemlje ispriča priču o Koštanoj bolnici. Ne voli slikanje, a i nije sklon od sebe praviti žrtvu, pa mu jedva treba da prelomi – a onda voli što brže da ispriča, sve ono što je doživio, preživio i dan danas preživljava. Kazati sve to nekom drugom, nekome ko to već nije čuo, dođe ti kao lijek. Nekad na proljeće mi se javio u Sarajevo, kaže da je krenuo pisati knjigu. Na više stranica i bez pritiska vremena. Valjda će u koricama stvari duže trajati. Kažem mu da ne žuri, takva se knjiga piše samo jednom.
Prije par dana mi na e-mail konačno dođe tekst. Niti sam ja kakav znalac pisane riječi, niti Stočanin, pa eto, čudnim izborom i njegovim osjećajem, nadođe zadatak pred mene da izvidim ispisane redove. „Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima“ autora Amera Đulića. Umjesto predgovora, prepričava ti obilježavanje godišnjice stradanja Bošnjaka Stoca, njegov dolazak pred Koštanu bolnicu, prije par godina. O Salemu, Vejsilu, Suadu, Ibri, Salki i Fehimu. Tu mu, u šetnji ka kući, u društvu Edima Šatora, prvi put dođe ideja da svoje iskustvo stavi na papir.
Priča nas vraća na početak. Za nas, generacije rođene krajem osamdesetih, nejasne predratne godine Amer jednostavno opisuje, kroz zanimljive osvrte na političke podjele među stolačkim Bošnjacima i druge okolnosti koje su obilježile početak devedestih u skoro svakoj bosanskohercegovačkoj čaršiji. Zatim nas dovodi na početak rata i prisustvo JNA u stolačkoj opštini, početku vremena straha i panike.
Konfuzija oko tadašnjeg političkog dogovora bošnjačkih i hrvatskih lidera, te prisustvo različitih vojski i organizacija na ovom području. Uz šturo učenje o ratu u Bosni i Hercegovini, zvučat će nezamislivo da su hercegovački Bošnjaci u to vrijeme pristupali HVO-u. Đulić prepričava i okolnosti oko formiranja Brigade Bregava. Precizno i tačno možeš sagledati razmotavanje klupka, koje se, uvijek se čini – počelo razmotavati negdje daleko od stolačkog kamena. Priča nam o prvim pojedinačnim incidentima u Hercegovini koji su dopirali do njih i stalnom uvjeravanju da se slične situacije ne mogu 'kod nas dogoditi'. Nepogrešivo isti će ti prikaz zbivanja na Drini ispričati svjedoci genocida u Bratuncu i Srebrenici, Emir Suljagić ili Almir Salihović.
Kako knjiga ide dalje, slučaj po slučaj, Amer nam prenosi kako posljedice sukoba ARBiH i HVO dolaze u Stolac. I tako iznenada dolazi vrijeme privođenja, ubistava i mučenja. Koštana bolnica tako postaje prelomna tačka ove knjige i njegovog života, gdje Amer tako vjerno – do u detalj, nabraja žrtve i počinitelje, okolnosti i trenutke. Prepričava besmislena ispitivanja koja su praćena premlaćivanjem i mučenjem od strane pripadnika Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane.
„Ustao je i krenuo, i tad smo mi mislili da ako ga opet izudaraju sigurno ni on neće preživjeti. Tišina i strah su se zavukli među nas. Nismo znali šta se događa. Osluškujemo, ali nema nikakvih zvukova. Opet vrata se otvoriše. „Amer Đulić nek izađe gore!“ U tom momentu su mi se noge odsjekle.“
Amer je nakon Koštane bolnice, prošao logore Dretelj, Gabelu i Heliodrom. Kroz svoja sjećanja Đulić vjerno opisuje razlike u tretmanu i praksama različitih logora.
„Ovo je moja priča i moje viđenje rata. Moji doživljaji kroz logore. Ovo je priča djeteta koje sa nepunih 16 godina gleda u puške i odrasta uz priču o ubijanju. Priča djeteta koje je zatvoreno, protjerano, pretučeno. Iz svega toga izašao sam čista obraza. Istina je jedna.“
Sa Amerom prolazim pored nekropole stećaka u Radimlji. Prekoputa je autopraonica „Migo“. Kada pročitaš stranice njegove knjige, sjetit ćeš se Marinka Raiča Mige iz jedne od epizoda premlaćivanja iz Koštane bolnice. Nije jedini. Stocem danas, ali i cijelom Bosnom i Hercegovinom, šetaju slobodni – oni koji nisu odgovarali za zločine devedesetih. Za njih se nisu našli provjereni 'svjedoci optužnice'. Teško je sakupiti hrabrosti za takav zadatak. Amer je, ovom knjigom, svoju dužnost prema istini ispunio.
Piše: Nedim Jahić
Juli
Hadžihafizbegović poručio Vjerici Radeti: Znaš li ko će ukopati Hatidžu, nesorto?
Bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović je danas na komemoraciji u Srebrenici podsjetio i da se poznata glumica Angelina Jolie oglasila povodom smrti Hatidže Mehmedović što govori o veličini zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.
“Više ima bosanskohercegovačke države u Hatidžinoj šamiji nego u nekim poslaničkim klupama”, rekao je Hadžihafizbegović.
Poznati bh. glumac je danas tokom komemoracije Hatidži Mehmedović u Srebrenici prokomentarisao i morbidnu poruku Vjerice Radete, poslanice Srpske radikalne stranke u Skupštini Republike Srbije.
Hadžihafizbegović njeno ime nije želio ni spomenuti, nego je rekao:
“Razmišljao sam da li treba prljati skup s nesortom i ološem koji zahvaljujući društvenim mrežama mogu iz svojih mišijih rupa izaći te napisati nešto što će čitati cijeli svijet. Ne pada mi napamet da pominjem to ime institucionalne nesorte koja je objavila hoće li Hatidžu ukopati muž ili sinovi. Ponekad je merhamet kukavičluk, ali ovdje ne sjede kukavice”.
Hadžihafizbegović je poručio kako će Hatidžu ukopati cijeli civilizovan svijet, kako muslimani, tako i kršćani, pravoslavci, jevreji, Žene u crnom, Romi, eskimi… Ukopat će je, kako poručuje glumac, Srebrenica, Sarajevo, Tuzla, Mostar, Zenica, Bihać, Banja Luka, Trebinje, Doboj, Prijedor, Bijeljina, Pariz, New York, London, Zagreb i Beograd.
“Eto ko će Hatidžu ukopati, nesorto. Ukopat će je ljudi koji se gnušaju zla”, poručio je Hadžihafizbegović, te dodao:
“Ti si nesorto fenomen. Ti si se rodila i odmah ukopala, jer oni koji te podržavaju ne pripadaju ljudskoj vrsti. Tebe mogu iskopati, jer ti si, zlotvorko, davno zakopana”, poručio je Hadžihafizbegović.
Juli
Napustila posao i otišla u privatnike: Esma je svojim proizvodom osvježila bh. tržište
Esma Žuna Zjajo diplomirana je inžinjerka prehrambene tehnologije iz Jajca koja je prošle godine pokrenula proizvodnju tjestenine obogaćene začinskim biljem i sušenim gljivama, uz korištenje tradicionalne recepture.
Prije pokretanja vlastitog biznisa radila je u firmi Mlinopek – Žitar Jajce kao voditeljica pekare i stručnjak za analizu brašna, a kada se odlučila za vlastitu proizvodnju izbor joj je bio ukomponovati strast ka branju šumskih plodova sa znanjem o proizvodnji brašna.
– Odlučila sam se za tjesteninu s nekim varijacijama, dodacima. I tako je nastala tjestenina “Naturgeist” (“Duh prirode”) koja se proizvodi kao klasična s jajima, zatim s koprivom i gljivama. Tjestenina s gljivama radi se od mješavine šumskih i livadskih gljiva – vrganja, đurđevke, lisičarke, crne trube – istaknula je Zjajo u ragovoru za Fenu.
Naglašava da je ujedno i certificirani berač gljiva te da nema bojazni kada je riječ o tjestenini s gljivama koje sama sakuplja i suši.
U procesu proizvodnje koristi brašno iz Mlinopeka jer smatra da je njihovo brašno najbolje. Govoreći o prodaji, navodi da se klasična tjestenina najviše prodaje, jer se ovdašnji ljudi teže odlučuju za nove ukuse.
Ipak, u planu ima i proizvodnju tjestenine s orasima.
– Testirala sam je i jako je ukusna. Istu varijantu s orahom bih radila i kao vegansku. Znači tjestenina s orahom, ali bez jaja. Imala sam upite i za vegansku i za posnu tjesteninu za ljude koji poste u vrijeme Uskrsa i Vaskrsa – ustvrdila je Zjajo.
Mlada poduzetnica iz Jajca ističe da u tjestenini koju pravi nema aditiva niti vještačkih boja.
Kada je riječ o prodaji i distribuciji, taj se proces za sada realizuje malo teže, iako se tjestenine “Naturgeist” već mogu naći u nekoliko prodavnica u Jajcu, Travniku i Mostaru. U toku su dogovori i s prodavnicom u Sarajevu, a tjestenima se također može poručiti i online na internet stranici Farmer.ba.
Podršku za rad dobila je od Općine Jajce koja svake godine dodijeli sredstva za najbolje biznis planove ljudima mlađim od 35 godina. Prošle godine je tako od Općine dobila bespovratna sredstva koja je uložila u proizvodni program.
Nedavno je također imala prezentaciju biznis plana za sredstva švicarske ambasade namijenjena unapređenju proizvodnje, a rezultate će znati za nekoliko dana.
Podršku ima i od porodice koja joj pomaže u proizvodnom procesu, uz veliko razumijevanje kada je odlučila napustiti posao u Mlinopeku i upustiti se u rizik vlastitog biznisa.
IB.com/Fena
Juli
BEKIR HUSEJINOVIĆ KRIO SE 9 MJESECI U SREBRENICI NAKON GENOCIDA - VIDEO
Bekir Husejinović sa još 5 srebreničkih Bošnjaka krio se punih 9 mjeseci nakon okupacije Srebrenice i genocida.
Krili su se u selu Lehovići, nedaleko od Srebrenice. Bila je to posljednja grupa preživjelih Bošnjaka došli u Tuzlu.
Bilo je to 9.aprila 1996. godine. Naredne godine planira objaviti knjigu o golgoti kroz koju je prošao, kako su preživjeli tu tešku zimu, čime su se hranili i grijali, kako su jedni druge bodrili da izdrže, koliko su napada preživjeli…
