Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Pomirio sam se sa tim da nikada neću znati kako mu zvuči glas, da neću znati kakav mu je miris ili kako je biti u njegovim zagrljaju. Nikada neću saznati šta je mislio u zadnjim trenucima.

Ja znam koliko me je volio. I koliko sam mu sličan. Da govorim i hodam kao on.

Otac Edina Hasanovića je nestao zajedno sa 750 Zvorničana u Bijelom Potoku na današnji dan 1992. godine. Njegove kosti još nisu pronađene.

Evo šta je Hasanović napisao:

“Približava se ponovo dan, u kojem je nestalo 750 muškaraca iz okoline Klise, u vihoru Bosanskog rata. Taj dan se računa kao njihov Dan smrti. Da li su umrli taj dan, u narednim danima, sedmicima ili mjesecima, i kako, zna samo jedan preživjeli nejasno, koji je u toku streljanja uspio preživjeti. Do danas od većine njih nema traga. Nema tragova i tako nema mezara. Ni od Senada, moga oca.

Cijeli moj život želim da ukopam mog oca, prije nego navršim njegove godine, u kojima je odveden i ubijen.

Eto došlo je to vrijeme. 2018. godina i saznanje, da se moja želja nikada neće ispuniti, jer ni on, ni njegova braća, ni većina tih očeva, sinova i muževa nisu do danas pronađeni u masovnim grobnicama u Bosni.

Ova godina je drugačija, od svih ostalih. Naime sa današnjim danom, ja sam svog oca nadživio. Nikada do sada nisam mu se bliže osjećao kao danas, sa 26 godina. Tačno toliko mlad smio je moj otac postati. Dok ja pravim planove, radim, volim i smijem se, on se morao suočiti sa smrću. Sopstvenom.

Moja mati zatvori oči i još danas vidi sve jasno, kao i svakog 1.juna:

“Kao da se sada dešava. Ja bih ga mogla po odjeći prepoznati, tako dobro znam sve”.

Moj babo- ta riječ koju nisam nikada smio izgovoriti- nije pokazao svoj strah. Želio je da bude jak za svoju mladu ženu, koju je tek prije tri godine oženio. A, potpuno sakriti nije mogao: “Njemu je curio znoj, kao nikada”.

Tačno danas prije 26 godina je nas morao teška srca napustiti. Nije se mogao ni oprostiti sa nama. Nosio me je na svojim rukama. Jedan četnik ga je stavio pred izbor, da baci bebu u rijeku ili da je preda svojoj ženi.

“Čuvaj ga dobro” rekao je moj Senad.

Onda- jedan posljednji pogled između mame i babe. Ne znajući da će im biti posljednji.

Penje se u kamion.

Moja nana je tog dana izgubila tri sina

Nikada se više o njima nije čulo.

A mama ga nije razočarala:

“Danas je ta naša mrvica odrastao čovjek i ima tačno onoliko godina, koliko si ti imao kad su te dušmani odvojili od nas. I trudila se koliko je bilo u mojoj moći da ga odgojim, da bude insan u pravim smislu. Danas bi ti bio ponosan i najsretniji otac na svijetu. Ti nisi među nama, ali dok mi živimo i ti ćeš zauvjek živjeti u nama. Neka ti Allah podari naj ljepše mjesto u dženetu.”

Pomirio sam se sa tim da nikada neću znati kako mu zvuči glas, da neću znati kakav mu je miris ili kako je biti u njegovim zagrljaju. Nikada neću saznati šta je mislio u zadnjim trenucima.

Ja znam koliko me je volio. I koliko sam mu sličan. Da govorim i hodam kao on.

Ali je čudan osjećaj godinu za godinom, boriti se protiv toga, da nada nestaje, konačno naći mir. Tjera me život da živim s tim, da neću nikada znati gdje da mu proučim El-Fatihu.

Pet slika i jedan prsten su od njega ostali. I jedan privjesak, koji uvijek nosim sa sobom. Ugravirano “Volim te”.

Kao da je znao, koliko će mi on snage u životu dati.”

Srebreničanin Mustafa Mujić, s adresom stanovanja u općini Gradačac, jedan je od rijetkih koji posjećuje svoj rodni kraj, zaseok Diljka udaljen 18 kilometara od Srebrenice, gdje su tokom rata sve kuće porušene, a nijedna dosad nije obnovljena, kao ni prilazni put.

Ovaj šezdesetdvogodišnjak, od srebreničkog naselja Slatina do rodnog ognjišta dolazi motokultivatorom, jer se drugim vozilom do sela ne može zbog nepristupačnosti.

”U mom rodnom mjestu je nekada bilo pet kuća, a sada su samo zgarišta. U proteklom ratu je nastradalo sedam nevinih ljudi. Među njima su i moja dva mlađa brata koja su nestala 95’ pri pokušaju prelaska do Tuzle, a njihove kosti još nisu pronađene”, kaže Mujić u razgovoru za Fenu.

U Diljku nijedna kuća još nije obnovljena, iako je ranije aplicirao na pozive za obnovu, a ističe da je prioritet i obnova puta kako bi se do sela moglo normalno doći.

Iako prilično narušenog zdravlja, Mujić često dolazi u rodni kraj tako što zamoli nekog od mještana Slatine da ga doveze motokultivatorom, jer nije u stanju pješačiti oko dva kilometra.

-Skoro sam pokrenuo inicijativu da stavimo novu zaštitnu ogradu na mezarje i svojim sredstvima smo to uspješno obavili, a organizovali smo tevhid i dovu za nedužno stradale. U planu je da uradimo i spomen-obilježje za žrtve te obnovimo dovod izvorske vode – naveo je Mujić.

Želja mu je da njegovo selo posjećuju najmlađi te apeluje na sve nivoe vlasti da pronađu rješenje za obnovu prilaznog puta i pozitivno odgovore na apliciranja za obnovu kuća.

”Nastavit ću i dalje s aktivnostima kako ne bi bili zaboravljeni naši preci. Zbog loše infrastrukture nemoguće je da napravim, makar vikendicu, da nekad mogu boraviti u svom kraju”, poručuje Mujić.

Ovdje se, prisjeća se, nekad lijepo živjelo, obrađivala se zemlja koja je izuzetno rodna i radilo se u firmama.

”Prije rata se dobro živjelo, onda je rat sve pokvario”, kaže Mujić, koji je prije rata radio u firmi, a u slobodno vrijeme se bavio muzikom i tako dodatno zarađivao.

Prisjetio se i ratnih strahoda i njegovog pohoda s porodicom “putem smrti”, gdje su kroz šumu 28 dana pješačili do slobodne teritorije.

Domovinu je odlučio napustiti 2001. godine te sa suprugom i četvero djece otići u Sjedinjene Američke Države, nadajući se boljem životom.

”Nakon provedenih jedanaest godina u Americi, odlučio sam da se vratim. Kupio sam plac i napravio kuću u Srnicama, općina Gradačac. Volim svoju domovinu i vratio sam se da tu provedem ostatak života. Bolje je živjeti u Bosni i sjediti na kamenu, nego živjeti u Americi i sjediti u fotelji”, smatra ovaj Srebreničanin.

Rođena Mostarka ostvarila je američki san. To su najčešći naslovi koje ćete naći ako u pretraživač ukucate ime Edite Marić.

Nakon obrazovanja u Londonu i rada u američkom Kongresu, Edita je odlučila da se vrati u BiH, gdje danas živi i radi.

“Ja sam svjesna situacije u BiH, ali sam nakon svih tih lijepih iskustava, rada, praksi, volontiranja, studija u inostranstvu, ipak odlučila da se vratim i dam svoj doprinos. Smatram da svako od nas, da svaki mladi čovjek može i mora da da svoj doprinos u bh. društvu. Još je bolje ako su to mladi ljudi koji su obrazovani u insostranstvu i koji imaju šire vidike u pogledu konkretnih poteza”, kazala je Edita za N1.

Kako kaže, smatra da je dužna da svojoj domovini vrati, doprinese i primijeni ono što je naučila.

“Ima nedostataka u obrazovnom sistemu. Vrijeme je za neke reforme u obrazovanju. Ja sam samo jedan mlad čovjek koji se jako puno zalagao, radio i bio strpljiv. Nakon završetka srednje škole u Mostaru, odlučila sam studirati u Sarajevu. Ovdje sam studirala na Američkom univerizetu na Odsjeku za međunarodno pravo. Zbog svojih akademskih kvalifikacija sam dobila priliku da odem u inostranstvo. To je bilo neprocjenjivo iskustvo”, kazala je ona.

Kako je navela, tek tada je shvatila bogatstvo boravka u inostarstvu.

“Volontiranje na predsjedničkoj inauguraciji Baracka Obame je posebno iskustvo. Ujutro od četiri sata smo provodili na Capitol Hillu. Vidim u posljednje vrijeme trendove, iako vrlo niske brojke, povratka mladih ljudi. Vidim veliku energiju među mladim ljudima, poduzetnicima. Vidite mlade ljude koji su tek završili srednju školu, imaju fenomenalne ideje”, navela je ona.

Kako je kazala, kada su u pitanju mladi ljudi, na državnom nivou ne postoji strategija.

“Nemamo strategiju na državnom nivou, nemamo ni strategiju za zadržavnje mladih ljudi, kako je rekao nedavno jedan ministar. Mora doći kraj ovoj disfunkcionalnosti koja trenutno vlada, ako mladi nisu nosioci tih promjena, ne vidim ko bi bio”, kazala je ona.

Rijetki su oni koji svoju vjeru obogaćuju cijeli život a pogotovo u dane ramazana.

U duhu tradicije i običaja prenose svoje znanje na mlađe a u njihovoj priči ima mnogo pouka o vjeri. Svaki grad ima svoje običaje i čari tokom svetog mjeseca ramazana za muslimane.

Vedra i sa osmijehom na licu, u svom domu dočekala nas je nana Fata Husić. Ima 105 godina, preživjela je tri rata, a ispostila je skoro stotinu ramazana. Kao postač, najdražeg gosta u godini, kaže, dočekuje od svoje sedme godine.

“Prije bi ženska djeca postila od sedme godine, a muška od devete, i onda smo počeli klanjati, ići u džamiju i tako do danas. Majka i babo su nas tome učili, nismo smjeli leći, rekli bi – Ko je najveći junak na svijetu? Onaj koji smije leći, a jaciju ne klanjati”, kazala je za “N1” nana Fata Husić.

Iako Ramazani nisu kao nekad, nana Fata trudi se da očuva tradiciju. Od početka zore do zalaska sunca, postom i obavljanjem namaza, želi božiju milost. Iftaru se i danas raduje podjednako kao i sa sedam godina, jer za vrijeme iftara, kaže, jela posebno mirišu i imaju neponovljiv ukus i slast. Iako ima 105 godina, posti bez problema. Radost ibadeta i miris Ramazana za nju je neprocjenjiv.

“Čim počnem učiti, klanjti, postiti ja sam vilena, kaže se ko isplače usta danas pet puta kad uzima abdest tokom pet dnevnik namaza , da 500 sevapa dođe u kuću”, rekla je nana Fata Husić.

Kraj posta, već 15 godina nani Fati i ostalim Mostarcima najavljuje Kasim Prguda.

Već tradicionalno mostarski top puca s jedne od kula stare kasarne Konak. Hiljade vjernika uoči svakog ramazanskog akšama s ushićenjem čekaju na ovaj pucanj, koji im signalizira da je vrijeme cjelodnevnog posta završeno.

Prije je, priča nam Kasim, bilo teže i opasnije rukovati topom i granatom jer se sve radilo ručno.

“Dolje sam prije popaljivao ručno upaljačem i novinom, a danas je već savremenije i radi se elektro paljenjem”, ističe Kasim Prguda.

Nekoliko minuta prije ftara radi posljednje provjere, stavlja ključ u elektronski okidač i najavljuje kraj posta.

U Mostaru nije običaj da postači dolaze i iftare na mjestu s kojeg se ispaljuje top, dolaze tek rijetki znatiželjnici koji žele vidjeti kako izgleda cijeli proces.

Mostar je ove godine postao bogatiji za još jedan ramaznski top, koji je predstavnicima IZ u Mostaru uručio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Također, nakon 69 godina u Sinan –pašinoj džamiji klanjan je prvi teravih namaz. U pitanju je najstarija i najveća mostarska džamija koja je srušena 1949 godine, a čija je obnova u završnoj fazi.

A da Ramazan Mostaru daje posebnu čar, saglasni su brojni vjernici koji se posebno raduju ramazanskim mukabelama, teravijama, iftarima i kasnim druženjima do sehura.