Niko ga nije zvao po imenu, prezimenu. Dovoljno je bilo reči “Nurijica”
Nurija, sin Hajdara, rođen je u selu Brezovice, opština 1966 godine.
Nakon okupacije Bratunca, Nurijica se se uključuje u redove TO R BiH na području Srebrenice.
Formiranjem organa Opštine , jula 1992 u Konjević Polju, biva izabran za načelnika stanice Javne bezbjednosti .
Učestvovao je u velikom broju bitaka, ističuci se svojom neustrašivom hrabrošću i poštenjem zbog čega je bio jedan od najomiljenijih među svojim saborcima i narodom. Više je puta ranjavan. Čim bi malo oporavio vračao se u borbu. Jurišao je naprijed ne razmišljajući o svom životu
Ljeta 92’ sve je više ranjenih, bolesnih koji umiru u strašnim mukama zbog nedostatka osnovnih ljekova.
Neko ih mora donijeti iz Tuzle.
Nurijica kao i uvijek spreman za izazov
S grupicom od dvadesetak suboraca kreće na dug put
Prelaze preko 50 kilometara teritorijom pod kontrolom četnika i stižu u Tuzlu
Njihovim dolaskom u Tuzlu prvi put se iz neposrednog kontakta sa borcima Podrinja, saznaje za uspjehe koje oni postižu u borbi (Nurijica daje i intervju Tuzlanskoj televiziji, nažalost taj jedini njegov snimak nije sačuvan).
Nurijica priča o bitkama, U jednoj od njih zarobio je tenk.
Priča o tome kao nećem sasvim običnom
Govori o stradanju, patnji civilnog stanovništva
Želi što prije nazad
Povratak u Srebrenicu više puta im je odlagan,
Njegova mala grupa bi se lako vratila ali naši stratezi odlučuju im priključiti još 80 osoba
Rizik se značajno povečava. Nurijica obilazi područje Sapne, Kladnja pokušavajući naci pogodan momenat za proboj nazad.
Ne uspijeva.
U decembru 1992. situacija u Srebrenici postaje sve teža.
Snijeg je već pao. Nurijica dobija naredbu da krene zajedno sa borcima, liječnicima i civilima iz Bratunca i Srebrenice koji su im se pridružili u Tuzli (ukupno 105 lica) u nemogućim uslovima (na nekim mjestima snijeg je u to vrijeme bio preko jednog metra visine) iz pravca Kladnja prema Srebrenici.
Vračaju se nazad. Put je suviše težak i mnogi ne mogu da ga podnesu
Nakon nekoliko dana odmora ponovno kreću.
Prilikom prelaska na teritoriju Han Pijeska, u blizini Ruzine vode, kolona je otkrivena i napadnuta 09. 12. 1992. godine.
Nurijica s još nekoliko najhrabrijih kreće naprijed u proboj dok ostali čekaju
Nakon što se spustila noć kolona se ponovno okuplja i kreće
Ubrzo slijede novi napadi.
Visok snijeg, nepoznavanje terena, iscrpljenost od dugog pješačenja i nosenja tereta (lijekovi, hrana, lična oprema) bili su dodatna otežavajuća okolnost.
Kolona se izložena napadima raspada u male grupice. Od ukupnog broja samo 37 bratunčana i srebreničana na čelu sa Nurijicom uspjelo se kroz šumske puteve probiti do Žepe. Ostali (među kojima i najmlađi Elvedin D., mali heroj koji se od prvog dana priključio Armiji BiH a imao je nepunih šesneast godina) nisu uspjeli.
Radio Beograd je 13. 12. 1992 godine prenio vijest o hvatanju muslimanske “diverzantske” grupe “Drinski leopardi” (ime naravno izmišljeno od strane srpskih novinara), a na paljanskoj televiziji kamera prati tragove stopa u snijega koji vode do mrtvih tijela. Prikazuju i neke zarobljenje.
Od 68 osoba koje su nestale tom prilikom, srpske snage su na razmjenu u Šatorovićima pustili samo Nevzetu Kumrić.
Srpski pregovarači su kasnije pregovorima tvrdili da nije bilo zarobljenih, iako su neki od zarobljenika na kojima su se vidjeli očiti tragovi mučenja, bili čak i “intervjuisani”
Svi koji su se uspjeli probiti do Srebrenice zadodobili su teške promrzline.
Međutim to Nurijicu ne zaustavlja, učestvuje u bici za Kravicu, i tom prilikom biva teško ranjen 07.01. 1993 godine.
I pored velikih uspjeha je i dalje daleko od luke spasa i spajanja s drugim slobodnim teritorijama.
Ide se dalje. Borba je svakako jedino što je preostalo
Pred Nurijicom i drugovima je Jezero – najjače utvrđeno mjesto na području Srebrenice
Nurij'ca ne traži predah za sebe, ponovno nedovoljno oporavljen priključuje se svojim saborcima u novom pohodu – bici za posljednji teritorij na području Srebrenice koja nije pod kontrolom Armije BiH
Najteža bitka do tada. Nurijica i prijatelji ne odustaju unatoč žestokom otporu.
Kada su borci Armije BiH već bili zauzeli jednu od ključnih lokacija u mjestu Kušici, Nurijica biva smrtno ranjen gelerom bombe 16. 01.1993 godine.
Tako se završio njegov herojski ratni put.
Posthumno mu je dodjeljen čin pukovnika i najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan.”
