Na suđenju za zločine počinjene u Ključu, svjedok Državnog tužilaštva izjavio je da su u augustu 1992. vojnici odveli njegovog oca i još trojicu komšija, čija su tijela pronađena narednog dana.
Samir Dizdarević ispričao je da je 11. augusta 1992. po njegovog oca i trojicu komšija došla grupa srpskih vojnika i da su ih odveli ka izlazu sela, a da se ubrzo poslije „čuo rafal“.
„Otac se nije vratio tu večer, ujutru sam se zaputio prema centru sela, vidio sam mamu kako se vraća iz pravca Muhića kuća i plače. Tada mi je rekla ‘Sine Samire, nema više tate’. Otišao sam da vidim i sam. Prizor je bio jako težak, ko nije doživio riječima mu se ne može opisati. Četiri nepomična tijela, kao trupci od drveta. Moj otac je bio lijevo od puta, ostala trojica na putu. Oca nisam po licu mogao prepoznati jer je bilo utučeno. Preko stomaka ga je pokosio rafal. Rifetu je glava bila toliko povrijeđena da mu je mozak ispao”, istakao je svjedok, prenosi Birn.
Na pitanje tužiteljice Olivere Đurić o osobama koje su ubile njegovog oca, Dizdarević je rekao da nije upućen u imena, ali da je na internetu čitao i da misli da se radi o „gospodinu Bošku Deviću“.
Optužnica tereti Devića da je kao pripadnik 17. ključke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), zajedno s još tri pripadnika iste brigade, 11. augusta 1992. učestvovao u progonu bošnjačkog stanovništva te u ubistvima četiri Bošnjaka čija su tijela izmasakrirana.
Svjedok Odbrane Radenko Savić naveo je da je optuženi od kraja jula do polovine septembra 1992. godine bio u radnoj jedinici čiji zadatak je bio izgradnja dalekovoda.
„Ujutru su prozivani ljudi sa spiska koji su činili tu radnu jedinicu, njih oko 15-tak, među njima i Boško Dević. Ja sam bio zadužen da ih kamionom vozim ujutru i navečer vraćam. Radilo se od ponedjeljka do subote, a nekada čak i nedjelje su bile radne… Negdje sredinom septembra Nikica Lukić ih proziva, fali šest ljudi i tada mi je rekao da su otišli na bihaćko ratište. I Dević je otišao“, pojasnio je Savić.
Dodao je da su pripadnici ove jedinice nisu bili naoružani i da su bili različito obučeni –neki komplet u civilu, dok su neki imali po jedan dio vojne uniforme.
Na današnjem ročištu, kao drugi svjedok Odbrane, Ismet Hasanbegović je rekao da je po povratku u svoje selo Donji Kamičak čuo priče da su ubijena četvorica ljudi iz Gornjeg Kamička.
„Sve što znam, znam iz priča. Čuo sam da su se Milovan i Jovan Kondić u Gornjem Kamičku sastali sa Srbima iz sela Peći i da su oni ubili ova četiri čovjeka“, pojasnio je Hasanbegović.
Suđenje će se nastaviti 25. septembra.
Pa ko bi to? Da ti pobiju sve?
Evo, ovaj Fikret Bačić iz Zecova, tu kod Prijedora...
Fikret peti put čeka da ugleda kosti svojih 29 članova familije, od kojih je 15 djece. A obilježava se Dan nestalih. Ljudskost je nestala, komšije su nestale. Ljudi u nama su nestali. Samo Fikret stoji poviše bagera i traži svoje najmiije. I tako iz dana u dan.
To se (ne)ljudski zove potraga za nestalima. Kako možeš tražiti nestalog čovjeka? Nestalo dijete? Toga nema. To ne postoji. Ne može nestati! Postoje mrtvi ljudi i mrtva djeca. Postoje živi ljudi i živa djeca. U Fikretovom slučaju, čitava familija je pobijena. Nema živih.
Fikret kaže da mu je u trenutku pobijeno sve. Nije nestalo, pobijeno:
Evo vam crtice smrti.
"'Ajmo, svi napolje, jedno po jedno", čuje se promukli glas spolja, koji utjeruje strah u kosti.
Zijad drhtavom rukom navlači cipele i posrće. Tada se začuje rafal. Jedan, pa još jedan, i još jedan, a onda se sve stapa u hor rafala. Zijad, onako bos, skače ustranu i kroz šumu metaka što mu rove oko nogu bježi u obližnju baštu, pa niže iza zida susjedne kuće. On je živ, čudom spasen, ali ubice očigledno imaju prečeg posla. Šaraju rafalima po mrtvoj familiji Bačić, a one koji se još miču i pokazuju znakove života "ovjeravaju" hicima iz pištolja. Žetva ljudskih života i jedne porodice u nekoliko minuta.
Zijad, koga udara adrenalin, gleda lica mrtve porodice i živih dželata. A dželati su komšije. Tu, iz susjednog zaseoka. Srbi koje Zijad ne mora posebno da prepoznaje. Pa zna ih čitav život. I sve traje nekoliko minuta. Četnički monstrumi odlaze, ali prvo provjeravaju ima li još ko živ kod komšija, pa je pravo čudo kako je, zapravo, od 33 Bačića njih četvero preživjelo.
"Ležao sam neko vrijeme kod komšije u grahu, i onda otišao do kuće, da vidim ima li nekoga živog. Kod komšije Ibrahima sam vidio s leđa ženu i dvoje djece, koji su sjedili na klupi naslonjeni jedno na drugo. Vjerovatno su ih tu zatekli i ubili", prisjeća se Zijad Bačić.
Zijad je Fikretov najbliži rodjak. Vidite, on nije nestao, on nije meditirao, on je najprostije rečeno preživio.
Ako možemo, hajmo se skloniti od porodice Bačić koja je istrijebljenja, doslovno.
Evo vam zvanično mišljenje:
50 hiljada nestalih Prijedorčana
Seida Karabašić, ispred Udruženja Prijedorčanki «Izvor» pogleda put tebe, mene, put nas, pa kaže:
– Svake godine obilježavamo ovaj dan u saradnji sa svim regionalnim udruženjima koja obilježavaju Dan nestalih. Podsjećamo i ovaj put na velik broj nestalih u Prijedoru i pitanje je gdje su posmrtni ostaci nestalih, jer porodice onih koji nisu našli svoje najmilije dan žive s tim pitanjem. Nažalost, mnogi neće dočekati trenutak da ih pronađu, mnoge majke su umrle. Zato od nadležnih institucija tražimo da ubrzaju ovaj proces, a od onih koji znaju gdje su grobnice očekujemo da nam pomognu da bi barem majke koje su žive saznale istinu «
Nego, znate li koliko je «nestalih» u Prijedoru»? Nestalih je oko 50 hiljada. To su oni navodno živi, koji navodno žive, gledaju, sklanjaju pogled i ne govore gdje su i kako pobijeni ljudi, majke žene i djeca. U Prijedoru je zaista, zaista najmanje 50 hiljada verifikovanih živih mrtvaca.
Što je opet surovo za svu onu djecu, žene i muškarce koji hodaju oko njih kao dusi?
E, njih je 650, kažu brojevi sklopljeni u cifre. Dakle 650 ljudskih jedinki nije upokojeno. Nije izvršen vjerski, emotivni, porodični niti bilo koji znani obred. Govorimo samo u Prijedoru. Mislite o tome...
Ako se izmjestimo iz Prijedora, imamo šta?
U ovoj našoj zemlji, u Bosni i Hercegovni nedostaje preko 7 hiljada ljudi. Nedostaje? Kako gnusan izraz. Hoćete li priču bez velikih brojeva? Priču o pojedincu? Priču o bratu i sestri?
Evo vam priča:
Znate li ko je Remza Šeta Hamzić?
E, pa Remza je prije 26 godina «izgubila» svog brata Omera. Posve zanimljiva priča «gubljenja». Omer je tog maja '92 krenuo iz Beograda da spasi porodicu u Višegradu. Zvuči vam čudno? Omer je sa svojom sestrom Remzom živio na Vračaru u Beogradu. Ulica Šumatovačka. Omer je radio u policiji. Omer je ubijen od strane monstruma Milana Lukića i ekipe kada se vraćao iz Višegrada.
Neki će reći da je «nestao». Taj nestanak je Beograđanku Remzu za vijek vijekova udaljio od Beograda. Jer, kostiju brata Omera nema, a šutnja je jača od dobovanja dobroćudnog «nestajanja». Remza se više nikada nije vratila u Beograd. Živi u Sarajevu.
Za svoga brata «nestalog» kaže:
«Očigledno njegovi školski drugovi nisu mu dali dalje. To su bili ljudi koji su ga poznavali – Novakovići, Indžići. To su ljudi koji i danas žive tamo, a mi nemamo snage ništa individualno uraditi po tom pitanju.»
A, znate li ko je Raduška Pavlović? To je žena koja je u ratu «ostala» bez sina, i muža u Vozući. Slađan, njen 21-godišnji sin je zarobljen i od tada se traga za njegovim posmrtnim ostacima. Zovu je tu i tamo kerberi rata, koji joj nude za hiljadu eura mjesto smaknuća ili čak kosti...
Kako ćemo svi mi sa Fikretom, Seidom, Raduškom, Remzom...? Kako ćemo sa porodicama svih onih 7 hiljada tzv. nestalih?! Ehej, pa to je grad u današnjoj nomenklaturi mjerenja demografske katastofe!
A, ako ćemo se u oči gledati, niko nikoga nije zaturio, izgubio. Tu su oni, dva metra od nas i naše savjesti.
Jer, pazite, čovjek nije kliker. Pogotovo živ ili barem životu blizak čovjek. Pa ni kliker ne nestaje. Ljudi su ubijeni. Čitave porodice, sa djecom. Od kolijevke pa da do groba, baš do groba, nestanak je naša proba. Proba ljudskosti. A, koliko vidimo i znamo, slabi smo ljudi. Jer, da smo iole dotakli tu ljudskost, ne bi «zaturili» 7 hiljada ljudi, vojsku silnu.
P.S.
U ovoj zemlji je preko sedam hiljada ljudi nestalo. Budite ljudi i prijavite bilo koji znak koji bi mogao dovesti do pronalaska ubijenih.
Izvor: Al Jazeera
Igrali smo gume, ‘trokutova’, žmurke, ‘Između dvije vatre’, ‘Sandokana’, vozili rošule, preskakali štrik, pravili ‘žabice’, vrtili hulahop i crtali ‘školice’ na velikom odmoru, igrali se sa plastičnim pištoljima, bebama ‘ćelama’…
Puštali su nas napolje da se igramo pod jednim uslovom – da se vratimo na ručak ili večeru… Ili kada padne mrak. Često bismo umjesto ručka kao ‘obaveze’ tražili da nam namažu krišku koju bismo pojeli rukama prljavim od prašine, ali to nikome nije smetalo.
Vozili smo rošule, igrali gume i klikera…
Igrali smo se po dvorištima, na ulici, provodili sate u prirodi, a ne pred kompjuterom. Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente. Niko nije bio kriv… Samo mi, pa bismo znali fasovati i batine zbog toga, iako možda i nismo krivi…
Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili na vrata ili bismo jednostavno ulazili nenajavljeni. Kućna vrata se nisu zaključavala, pa bismo se čak i noću vraćali kući bez strepnje
Skupljali smo značke, salvete, sličice iz žvakaćih guma i Životinjskog carstva, igračke iz Kinder jaja, Pez bombonice, omote od čokoladica, razmjenjujući sa prijateljima duple za one koji su nam nedostajali.
Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojaseva i airbagova; naše ljuljačke su bile obojene sjajnim bojama na bazi olova i niko nije bio zabrinut zbog toga. Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima…
Kada smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu, ni štitnike za laktove ili koljena. Pila se voda sa česme u dvorištu ili gdje bismo je našli – nisu postojale flaše s vodom za piće.
Satima smo izrađivali autiće od kutija, daski i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se pozadi da ih vuče na vrh uzbrdice… gdje bismo se sjetili da nemamo kočnice!
Nakon nekoliko padova, našli bismo rješenje problema – zaustavljali bismo se udarom u drvo ili zemlju. E, da! U to vrijeme nije bilo puno saobraćaja.
Jelo se sve što se stiglo… Pili smo zašećerene sokove, ali nismo imali problema sa težinom jer smo provodili dane trčeći i igrajući se… Jednu Coca Colu dijelili smo svi (kada smo imali para da je kupimo i to je bila staklena flaša od litra)… Pili smo svi iz iste flaše i niko nije zbog toga umro.
Nismo imali mobitele, a pisma su se slala poštom…
Upoznavali bismo se lično, a ne virtuelno. Nismo imali mobitele, iPhone uređaje, play statione, mp3-e, Nintendo 64, xbox-ove, video igrice, mnoštvo kanala na kablovskoj, kućno kino, “chat-sobe”, digitalne fotoaparate, Internet, MSN i Facebook…
Pisma i razglednice su se slale poštom, a fotografisanje je bilo poseban događaj. Tog dana su se oblačile najljepše haljine i nove sandale, a onda se čekalo po dvije sedmice da slike budu gotove.
Ljepota je bila u neizvjesnosti, u iščekivanju. Savremena ‘delete’ opcija omogućila nam je da proberemo osmijeh na fotografiji, a ‘recycle bin’ je tu da proždere sve ono što nije oku dopadljivo.
Imali smo umjesto toga prave prijatelje!
Neki nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno da ponavljaju razred ako nisu učili. Niko nije išao kod psihologa niti pedagoga. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika.
Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha, odgovornost… I naučili smo da biramo.
Imali smo tako ‘malo’, ali bili smo tako sretni!