Dina

02
Maj
Pripadnici Teritorijalne odbrane BiH, zajedno sa Specijalnom jedinicom MUP-a, odbranili su 2. maja 1992. godine Predsjedništvo BiH od daleko moćnijeg agresora, pripadnika vojske Savezne Republike Jugoslavije.
 
 
Namjera JNA da preuzme kontrolu na svim vitalnim objektima i institucijama u gradu je osujećena, a Sarajevo je dobijenom bitkom započelo svoju herojsku borbu. Presudne bitke vodile su se tog dana između 10 i 15 sati, zapaljena je zgrada Pošte.
 
 
Jedna od ključnih činjenica jeste da 2. maja više i zvanično nije postojala SFRJ. Samo nekoliko dana ranije, tačnije 27. aprila, proglašena je Savezna Republika Jugoslavija, a BiH je bila međunarodno priznata država već skoro mjesec dana.
 
 
 
U takvim okolnostima, u Sarajevu su bile stacionirane jake snage JNA, vojske bez države. Već ranije JNA se otvoreno stavila na stranu SDS-a i srpskih paravojnih formacija.
 
 
Agresor je tog dana sa okolnih brda napao grad i njegove stanovnike koje je u narednih 1.425 dana držao u obruču, bez vode, struje i hrane, na nišanu i u konstantnom strahu. Sarajevo je ostalo odsječeno od ostatka svijeta, telefonske veze u većem dijelu grada više nisu radile. Bio je to rat: protiv nedužnih građana glavnog grada nezavisne države BiH.
 
 
Napad na Sarajevo i institucije Republike BiH su tog dana predvodili pukovnik JNA Milan Šuput i major Marko Labudović. Agresorske snage su zaustavljene na nekoliko lokacija, na potezu od tadašnjeg Doma JNA pa do zgrade Elektroprivrede BiH te na padinskim dijelovima grada.
 
 
Jovan Divjak, penzionisani general Armije BiH, smatra kako je JNA tada imala jasnu namjeru da preuzme zgradu Predsjedništva BiH. Time bi i zvanično bio izvršen državni udar, a legalno izabrana vlast svrgnuta.
 
 
S vojnog aspekta je cilj JNA bio, prema određenim pretpostavkama, da se snage iz pravca kasarne Maršal Tito, ali i drugih dijelova grada, spoje sa snagama koje su bile stacionirane u kasarni Druge vojne oblasti na Bistriku.
 
 
Nakon što jedinice JNA nisu uspjele da preuzmu kontrolu nad Sarajevom, odlučeno je da se vojni puč pokuša ostvariti drugim sredstvima. Nakon povratka Alije Izetbegovića i bh. delegacije sa pregovora u Lisabonu, jedinice JNA su ih zadržale u Lukavici.
 
 
Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.
 
 
Više je teorija o tome šta je JNA htjela zarobljavanjem Izetbegovića. Najpoznatija je ona prema kojoj ga je trebao likvidirati "neodgovorni vojnik", a funkciju predsjedavajućeg preuzeti Fikret Abdić. 
 
 
Do toga, ipak, nije došlo. Dogovorena je razmjena zarobljene bh. delegacije na čelu s Izetbegovićem i vojnika JNA koji su se nalazili u kasarni na Bistriku zajedno s komandantom Druge vojne oblasti Milutinom Kukanjcem.
 
 
U Dobrovoljačkoj, sadašnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića, 3. maja poginulo je, prema riječima Milutina Kukanjca, šest osoba: vojnik Zdravko Tomović iz Han Pijeska, tri pukovnika Miro Šokić, dr. Budimir Radulović i Boško Mihajlović, i jedan potpukovnik Boško Jovanić te i jedna žena, civil, Nurmela Šuko, inače iz Zagreba.
29
April

Predstojeće prvomajske praznike veliki broj građana provešće u prirodi, uz roštilj. No, iako se može činiti da je sasvim jednostavna, priprema mesa, ribe ili povrća na roštilju, ipak zahtijeva neka znanja.


Za vatru je najbolje koristiti ćumur, brikete ili drvo bukve, graba ili pak masline (ukoliko vam je dostupna). Nemojte potpaljivati vatru papirom jer će vjetar odneti pepeo na namirnice koje pečete.

 

Drvo nemojte stavljati ispod ćumura, jer neće do kraja izgorjeti pa će se pojavljivati vatra. Stavite ga u sredinu u obliku piramide, a na to položite sitne grančice, potpalite i nakon 20 minuta raširite po cijelom roštilju, prenosi N1.

 

Ako želite da pripremite mekano meso, imajte na umu da je meso potrebno marinirati dva do četiri sata prije pečenja. Crveno meso marinirajte četiri do šest sati, a patku i do osam sati. Najjednostavnije je da meso ostavite u marinadi noć prije pečenja.

03
April
 
 

Životni put danas 23-godišnjeg mladića u potpunosti je određen srebreničkim genocidom iako je rođen četiri mjeseca nakon počinjenja najmasovnijih ubistava muškaraca i dječaka. Ipak, bori se sa životnim nedaćama i ponosan je na svoju hrabrost i istrajnost.

 

Srebreničaninu Amiru Šačiću ime su dali vaspitači u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla. Oca Ibrahima nikad nije upoznao jer je ubijen u Srebrenici u julu 1995. godine, kada je počinjen genocid nad oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Njegova majka uspjela je trudna napustiti Srebrenicu, i 10. novembra 1995. porodila se u Tuzli.

“Tri dana nakon mog rođenja, ostavila me je. Odrastao sam u Domu za djecu bez roditeljskog staranja”, priča Amir, koji nosi očevo prezime iako ga nikad nije upoznao.
Nije prisustvovao ni kolektivnoj dženazi u Potočarima, gdje mu je ukopan otac, čije su kosti pronađene 2013. godine u masovnoj grobnici Zeleni Jadar.

“Vaspitači nisu htjeli da me uznemiravaju. Htjeli su da izbjegnem dodatnu patnju”, kaže Amir, koji je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja bio zajedno s još puno djece iz Srebrenice, njih gotovo 90 posto.

Kako pojašnjava, neka od djece ostala su bez oca, neka bez majke, ili oba roditelja. “Tamo jednostavno učiš da upoznaješ život i dobijaš hrabrost da kreneš dalje”, kaže on.

Prvi susret s majkom Amir je imao 1998. godine, ali ga se sjeća kao kroz maglu. “Bio sam mali da bih bio svjestan ko je to. Sedam godina kasnije, došla je ponovno da me vidi. Slika je bila znatno jasnija. Vidio sam ženu koja je bila zapravo moja majka. Nikad je poslije toga nisam sreo”, prisjeća se Amir.

Svojih 20 godina života Amir je proveo u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Nakon osnovne, završio je Srednju saobraćajnu školu u Tuzli. Napisao je knjigu autobiografskog karaktera “Teško da sam bio dijete”, u kojoj opisuje svoj život, a posvetio ju je ocu Ibrahimu.

 

“Moja knjiga je moja pobjeda koju poklanjam rahmetli ocu, kojeg nisam upoznao. S majkom nemam kontakta, ali ga i ne želim imati. Jednostavno nemam emociju i ne znam da volim kao sin, jer sam cijeli život tako istreniran”, kaže Amir.

U knjizi je opisao trenutke kada mu je trebala podrška porodice. U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pojašnjava da mu je bilo najteže za rođendane i praznike.

“Svaki praznik je bio sve teži i teži, jer nemaš kome od porodice da ga čestitaš. Uvijek očekuješ da će ti, naprimjer, rođendan ili Novu godinu majka čestitati, ali u surovoj stvarnosti uvjeriš se da ti to zapravo nema ko učiniti. Nikada neću upoznati šta je očev zagrljaj i dobronamjerni savjet. O tome govori i moja knjiga”, dodaje Amir.

U jednom dijelu knjige Amir je opisao kako je u Domu imao sve izuzev roditeljske ljubavi.

Iako je rođen u Tuzli, gdje je proveo i djetinjstvo, svaki slobodan trenutak iskoristi za odlazak u Srebrenicu. Za to mu, kako kaže, ipak treba psihička priprema.

“Odem tamo kad god mogu, ali se moram i psihički pripremiti, jer svaki moj odlazak u Srebrenicu znači i ponovno suočavanje s onim što duboko nosim u sebi”, priča Amir.

Knjigu “Teško da sam bio dijete” pisao je dvije godine, a za njeno štampanje imao je pomoć Beriza Turnadžića, Bosanca koji živi i radi u Americi. Poziv da predstavi knjigu i svoju životnu priču imao je i iz Amerike, Švicarske, Danske i drugih zemalja Evrope.
Ponosan je na svoju hrabrost i istrajnost, kao i sve što je do sada postigao na životnom putu. Otkriva da ima još jednu veliku želju.

“Želja mi je da jednog dana osnujem porodicu, da svoju djecu obgrlim ljubavlju i pažnjom, onom nezamjenjivom roditeljskom, koju ja nikada nisam imao”, kaže Amir.

IB.com/BIRN

31
Mart

Prije nepunih 26 godina u centru Sarajeva je, u kolima Hitne pomoći, ubijena prim. dr. Silva Rizvanbegović, prva doktorica koja je stradala tokom opsade glavnog bh. grada.

 

Tog 17. maja 1992. doktoricu Rizvanbegović ubili su pripadnici JNA iz kasarne „Maršal Tito“ oko 22.30 sati, a nalazila se u jednim od troja ambulantna kola koja su bila na putu između Kliničkog centra Koševo i Hitne pomoći. Čekali su da padne mrak pa da s ugašenim svjetlima prevezu teško ranjene građane Sarajeva, prisjetila se dr. Sena Softić-Taljanović, sadašnja direktorica sarajevske Hitne pomoći.

 

– Ona je bila moj učitelj, moj uzor kao čovjek i kao ljekar, bila je humanista. Ostalo je vrlo malo onih koji je se sjećaju, ipak se dešava smjena generacija i puno je godina prošlo. Mi koji smo bili tu za vrijeme agresije na RBiH, nikada je nećemo zaboraviti – kazala je Softić-Taljanović.

 

Podsjetila je da je Silva Rizvanbegović prethodno bila ranjena, isto tako na zadatku, u trenutku pogibije još je imala zavoj na ruci.

 

– Ona je bila nesebična i najbolji dio sebe poklanjala je nama. Učila nas je kako biti čovjek i kako poštovati ljude – zaključila je Softić-Taljanović.

 

Jedna od ulica u sarajevskom naselju Stup danas nosi ime po ovoj heroini, a ispred zgrade Hitne pomoći postavljena je spomen-ploča u znak sjećanja na dr. Rizvanbegović.

Istočna Bosna