Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Potočare su večeras prekrili tišina i snijeg.

Fotografije koje je reporter Vijesti.ba večeras zabilježio najbolje govore o Memorijalnom centru kao trajnom svjedoku genocida.

Bivši zamjenik načelnika općine Srebrenica, Hamdija Fejzić, koji je na prijedlog načelnika Mladena Grujičića, na sjednici Skupštine održanoj 23. novembra, opozvan i smijenjen sa glasovima srpskih odbornika, danas je poručio da su na ovom mjestu žrtve genocida zaštićene zone UN-a "Srebrenica".

"Zašto kažem zaštićene zone? Zato što smo ovdje bili zaštićeni i što nam je Međunarodna zajednica garantovala da ćemo da opstanemo i ostanemo ovdje i da se neće ništa više loše desiti", kazao je Fejzić te dodao:

"No, međutim, vidite gdje se nalazimo. Nalazimo se u memorijalnim centru i rezultat njihovog rada je tu - rezultat 9. januara '92. i odluke Srpskog naroda da krene i planira i izvede, sve ovo što izvela je ovdje. Danas smo da na ovaj način poručimo da 9. januar i njegova ideja su odradili da ovdje bude ubijeno preko deset hiljada Bošnjaka koji su našli utočište ovdje da se spase od Četničke kame koja je radila i harala cijelom Bosnom i Hercegovinom i danas smo ovdje da poručimo da 9. januar će da umre kad i tad i da će prestati da se slavi u Republici Srpskoj to što danas rade - da nam na taj način trpaju prst u oči, nama žrtvama i preživjelim žrtvama genocida."

On je istakao i kako Međunarodna zajednica nije ispunila svoju misiju 1995. godine, pa i poslije nje - do dan danas.

"Vidite razne poruke da se neće 9. januar obilježavati kao što se obilježavao - on se obilježava. Vidite da Međunarodna zajednica ne može ništa da djeluje u entitetu Republika Srpska i nek se zapita zašto su Međunarodna zajednica i Visoki prestavnik samo za Federaciju Bosne i Hercegovine, pa čak samo za dio Federacije gdje većinski žive Bošnjaci", zaključio je Fejzić.

Bio sam dopisnik Haškog tribunala 2003. godine, kada je načelnik štaba Zvorničke brigade vojske bosanskih Srba Dragan Obrenović, nakon i kao dio sporazuma o priznanju krivice, svjedočio na suđenju svojim dojučerašnjim kolegama, oficirima Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću.

Obrenović, koji se barem trudio ponašati kao da je u njemu proradila oficirska čast, u jednom trenutku, opisujući 16. juli 1995. godine na Baljkovici i proboj srebreničke kolone, rekao da je u ratu učestvovao od 1991. i borbi u Borovom Selu, u Hrvatskoj, do onih pred Banjom Lukom 1995. godine, ali da nikad ništa slično tome nije vidio. Takav napad, takvu odlučnost, takve vukove – parafraziram – nikada i nigdje nije vidio.

Izmrcvarena i poslije pet dana doslovnog marširanja kroz smrt, grupa od nekoliko stotina pripadnika Armije Republike BiH iz Srebrenice, uz pomoć tek jedne grupe dobrovoljaca koju je sakupio Naser Orić, uspjela je u onome o čemu Drugi korpus nije smio ni da sanja tri i po godine: probila liniju na Baljkovici i omogućila preostaloj šačici civila da izađu. Umjesto da nakon toga jedinice Drugog korpusa zaposjednu liniju, ili se barem pobrinu da bude otvorena dovoljno dugo, odlučeno je da se dopusti Srbima da ponovo zaposjednu liniju 24 sata kasnije. Zbog te odluke izgubljene su dodatne vjerovatno hiljade života, ljudi koji su ponovo ostali odsječeni od slobodne teritorije i narednih mjeseci doslovno bili lovina.

Bilo je to svjedočenje, iz najnevjerovatnijeg ugla, koje mi je otvorilo oči, potpuno nove i drugačije oči za moju braću, rodbinu, prijatelje. I to je bio trenutak kada sam počeo da žalim i nikad neću prežaliti što tada nisam bio s njima i ostavio svoj život tu, na tom mjestu, tog 16. jula, na vrhuncu jedne epopeje nad kojom danas vlada potpuna tišina.

Tišina o kojoj govorim nije potrebna nama koji smo "prešli". Tišina je u jednom trenutku bila potrebna našem narodu. Nismo mi sebe proglasili žrtvama. Vi ste nas proglasili žrtvama, jer je vama tako bilo lakše. I danas je. Ali, ne samo to: u činu proglašenja žrtvom implicitan je zahtjev za savršenom žrtvom. Bez ljudskih mana. Bez stvarnosti. Žrtva postoji samo tokom čina imenovanja žrtvom i nikad prije ili poslije. Žrtva je tu da bude počašćena vašom pažnjom i priznanjem. Žrtva je tu da od vas čuje šta joj/mu se dogodilo.

Neki od ljudi koji su bili na Baljkovici 1995. godine su moji rođaci i komšije. Ustvari većina onih koji su bili u Srebrenici, a preživjeli pad. Neki od njih su danas i moje komšije u Voljavici. "Prešli" iz Srebrenice, "obukli se" i put Krajine: jedan od njih je bio pred Hambarinama kod Prijedora, kada je naređeno primirje. Drugi se "ćerao" s "Tigrovima" oko Ključa. Neki drugi su opet izginuli ili preživjeli u rovovima ARBiH na Majevici. Treći stigli i do Sarajeva i Desete brdske brigade Prvog korpusa ARBiH. Ali je većina njih, kada su ih "skinuli", kolokvijalno kazano, pritegla opanke i s porodicama se vratila u ruševne ili neizgrađene kuće, štale, bilo šta i doslovno s livade ponovo započeli život. Neki od njih su odgojili djecu tu, na doslovno dvjesta metara od Drine. Neki su, poslije izvjesnog vremena, odustali. Ali, svi su, doslovno svi, preuzeli odgovornost za vlastite živote i sudbine. Samo je našem narodu trebalo da budemo žrtve. Tako je bilo jeftinije. Tako je bilo komotnije.

Žrtve se, naime, ne moraju humanizirati. O njima se ne mora ništa naučiti. Nota bene, Srebrenica, događaji u i oko Srebrenice od 1992. do 1995. godine, nisu ni danas, čak ni tamo gdje "mi" donosimo odluke, nastavna jedinica u kurikulumima u osnovnim i srednjim školama. Žrtve nemaju majke i očeve, djecu. Žrtve su primatelji humanitarne ili budžetske pomoći. Onoliko koliko im se "odreže". Oni sami ne mogu prosuditi šta im i koliko treba.

Ne vidimo to samo mi. To vide i neprijatelji. I ponašaju se shodno tome. Njihovi nasrtaji na nas i danas su refleksija uvjerenja da naši sunarodnici neće uraditi ništa da stanu u našu zaštitu. Da je, gledano iz Lukavca, recimo, Zvornik inostranstvo. Da je nekome iz Travnika istočna Bosna danas "istočna Republika Srpska", a ne vitalni dio njegove zemlje. Nemojte da se lažemo. Lakše ćemo se suočiti sa stvarnošću kad se prestanemo lagati. To je jedini način, ustvari, da počnemo rješavati probleme u sadašnjosti i budućnosti, umjesto davno zaboravljene ili izgubljene bitke iz prošlosti.

Kada smo u julu 1995. godine doslovno izašli iz šume, niko nam nije vjerovao. Sve smo morali da dokažemo. Povjerujte nam barem sada. Ne bojimo se mi srebreničkog popa ili načelnika Srebrenice. Smijurija. Ni rulje koju oni organizuju. Ni blizu. I oni dobro znaju šta mogu, a šta ne. Ne bojimo se mi njih. I oni to znaju. Ako išta, oni se boje nas, i boje se našeg uspravnog hoda u istočnoj Bosni. Jer mi svojim avlijama, njivama i cestama hodamo uspravno. Kao što su nam i djedovi hodali. Ali, moramo znati da nismo sami. I da nas ne gledate kao žrtve, nego kao sebi ravne, jednake, ljude, sunarodnike, a ne nekoga ko treba vašu milostinju. To "tamo", to gdje mi živimo, to nije inostranstvo, to je Bosna. Najtvrđa.

Povodom neustavnog obilježavanja 9. januara kao dana bh. entiteta RS, Kantonalni odbor NES-a USK danas je organizirao press konferenciju ...
... na kojoj je obrazložen prijedlog Kluba zastupnika NES-a u Skupštini USK za usvajanje Deklaracije o proglašenju 9. januara Danom pamćenja žrtava genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina počinjenih u BiH u periodu agresije od 1992. do 1995. godine.

Prijedlog Deklaracije su obrazložili predsjednik Kantonalnog odbora NES-a Unsko-sanskog kantona Mustafa Ružnić, zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona Nijaz Kadirić, te zastunica i zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Elvisa Hodžić i Jasmin Emrić.

"Predloženom Deklaracijom proglašava se 9. januar Danom pamćenja žrtava genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina počinjenih u BiH u periodu agresije od 1992. do 1995. godine kao referentni datum pamćenja genocida i svih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu agresije na međunarodno priznatu i nezavisnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu", saopćeno je iz NES-a.

Predlagači su naglasili da su se opredijelili za 9. januar kao referentni datum pamćenja žrtava genocida i drugih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, jer je tog dana 1992. godine samoproglašena tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini usvojila Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, kojom je ilegalno proglašena i ustanovljena paradržavna tvorevina "Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine".

"Čiji obrisi i tekovine upravo počivaju na počinjenom zločinu genocida, pokušaju istrebljenja, etničkom i vjerskom čišćenju nesrpskog stanovništva sa osvojenog teritorija. Također, unatoč odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, neustavno obilježavanje 9. januara u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska svake godine predstavlja grubo i eklatantno negiranje genocida čime se glorificira zločinačka ideologija koja je formalno utemeljena na taj sporni datum koji vrijeđa osjećaje žrtava genocida, zločina protiv čovječnosti i svih ostalih zločina počinjenih nad Bošnjacima i ostalom nesrpskom stanovništvu u toku agresije od 1992. do 1995. godine", dodaje se u saopćenju.

Uzimajući u obzir ranije i aktualne protuustavne aktivnosti koje planira i provodi u djelo predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik i ostalih protagonista secesionističke politike koju najavljuju kao "mirni razlaz", predlagači Deklaracije su pozvali Tužilaštvo Bosne i Hercegovine da u skladu sa svojom nadležnošću pokrene postupak istrage i ispitivanja svih okolnosti zbog osnovane sumnje da je u ovim konkretnim slučajevima počinjeno krivično djelo protiv integriteta Bosne i Hercegovine i napad na njen ustavni poredak.