Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Pitalisu me zašto ovo pišem, pročitaj ovaj tekst i sve će ti se kazat... Novinar portala Istočna Bosna Vehid Jahić je tiho odgovorijo.

Smajo Mandžić tekst iz 2015god.

„Kad sam polazio u borbu, nisam ovako zamišljao državu. Imao sam ideal ljudskije, pravednije države... Kad sve saberem i oduzmem, još sam dobro prošao. Ima boraca i boljih od mene, koji žive od 50 maraka milostinje. To mi je neshvatljivo, ali ne mogu to ispraviti", priča za portal Istočna Bosna ovih dana u Tuzli Smajo Mandžić (47), penzionsani major Armije BiH iz Potočara kod Srebrenice.

Mandžić je od polovine aprile 1992. godine u Armiji BH. Pet puta je ranjen. Ratni vojni invalid je 70 posto. Penzionisan je 2004. godine. Za ratne zasluge dobio je Zlatni ljiljan, a potom i Orden Zlatni ljiljan sa zlatnim vijencem. Danas je jedini živi nosilac ovog priznanja u BiH. Ratne strahote i sjećanja, dio su njegove svakodnevnice.

„Nema sata da mi u glavu ne navru neka ratna sjećanja. Kad vidim nekog da se onako od srca nasmije, poželim da se i ja tako nasmijem, ali neće to, bolje da kažem ne može iz mog srca. I danas svakodveno ponovo preživljavam mnoge zebnje, strahove, žalosti... Brat Juso je poginuo u Srebrenici, brat Salan nestao na Ružinim vodama, brat Kiram zarobljen u Milićima, bio u Logoru Batković i odmah nakon razmjene je umro od mučenja, otac Idriz nestao pri povlačenju iz Srebrenice. Nađen u masocnoj grobnici u Kamenici i sahranjen prošle godine. Majka nazor umrla 1995. Godine. Ja ne mogu ni na mezarje otići da proučim Fatihu najmilijim. Otac i Juso sahranjeni u Potočarima, majka i brat Kiram u Živinicama, a brat Salan još nije ni nađen. Brat Ibrahim je bio komandant brigade 70 postotni je invalid, brat Mujo 90 postotni. Nakon svega, kako se mogu od srca zasmijati? Valjda razumijete", tiho i sa sjetom priča Smajo Mandžić.

U razgovoru Smajo ne pokazuje ni trunku sebičnosti. Priča i suosjeća sa patnjama drugih. Priča nam kako mu je rahmetli Akif Ustić, njegov nastavnik iz osnovne škole, često govorio „nećeš ti meni tako srčano trčati u borbi, moraš ostati živ", a poslije je Ustić poginuo.

Prisjeća se svih boraca, koji je predvodio u borbama ali nerado priča kako je on pet puta ranjen za naš portal Istočna Bosna je ipak ispričao svoju jednu priču.

„Pri ranjavanju sam imao i sreće. Jednom sam ranjen u stomak. Nosili su me prema bolnici cijelu noć i to na ljestvama. I danas se često sjetim tih trenutaka. Nakon ranjavanja, obuzela me strašna žeđ. Tražio sam samo malo vode. Uz mene je bio i Suljo Čakanović, zdravstveni radnik. Drug mi, molio ga za koju kapljicu vode, ali mi nije dao, jer bi to za mene bilo pogubno. Pri tom ranjavanju i višesatnoj evakuacji do bolnice, već su me bili otpisali, ali preživio sam. S obzirom da smo imali veoma skučen nivo zdravstvenih usluga, jer nije bilo lijekova i opreme, većina ranjenih u stomak je podlegla, a ja sam – na svu sreću – preživio i to".

Smajo Mandžić je imao sreće da se živ i zdrav dočepa slobodne teritorije. Ostao je na čelu brigade, a sve do 2004. godine je bio pripadnik Armije BiH, kada je penzionisan.

„Neposredno nakon rata vremena su bila teška i neizvjesna. Par godina živio sam u Stuparima kod Kladnja. Bila je to neka srpska kuća, koja je prokišnjavala. Tu sam ostao pet godina, nakon čega sam dobio stan, gdje i danas živim", priča nam Smajo.

Nakon penzionisanja Mandžić je kraće vrijeme radio sa jednom zaštitarskom agencijom, a 2005. godine je odlučio da osnuje vlastitu. Sa prijateljima je osnovao BH sigurnost, čija je djelatnost fizičko-tehnička zaštita imovine i ljudi. Agencija radi i danas.

„Ja sam suvlasnik Agencije. Sjedište nam je u Tuzli, a imamo poslovne jedinice u Sarajevu i Srebrenici. Imamo oko 200 zaposlenih ljudi", objašnjava nam Mandžić.

Jučer borac, danas poduzetnik. Kako se osjećate u te dvije uloge?

To je u meni na neki način povezano. Prvo, ja sam godinama naučio na dinamizam u životu. Nakon rata, kad bih bio rahat, ne znam kako bi živio. Drugo, preko ove firme ja na neki način liječim ratne rane. Stipendiram petero djece iz Podrinja. Onda često dajem jednokratne pomoći. Meni se obraćaju suborci, djeca mojih poginulih prijatelja iz Armije, kojima sam bio komandant. Činim sve što mogu i o tome ne želim da pričam puno, od zapošljavanja do materijalno-finansijske podrške. Naravno, nisam u stnju riješiti sve probleme koje država ne rješava, ali osjećam zadovoljstvo kad god nekome pomognem u nevolji, ili riješim problem", ističe Mandžić.

Kako vidite položaj demobilisanih boraca?

„Što bi narod rekao, nikako. Mnogi borci su neopravdano prepušteni sami sebi. Znam ljudi koji su tokom rata 2-3 puta dolazili iz Srebrenice po oružje imuniciju u Tuzlu, a sada žive od 50 maraka milostinje. To su skromni, pošteni ljudi, koji se nemaju kome obratiti. Rat su vodili i iznijeli pošteni i čestiti ljudi, a poslije su ih instrumentalizirali. Umjesto da je formirana jedna krovna boračka organizacija, stranke i političari su ih podijelili radi svojih interesa. To nije dobro ni za politiku, ni za borce", smatra Smajo.

Politika?

„Nisam ovako zamišljao državu kad sam se borio u Armiji BiH. Nisam mislio o sebi, nego o slobodnoj državi. Ali, ovo mi ne izgleda dobro.Mislim da se ovako stanje neće moći dugo održati. Veliki je teret samo na privatnim firmama. Vlast troši više nego što ima i više nego što bi trebalo.Nigdje u svijetu nema ovakvih nameta na one koji rade, nigdje nema ovoliko administracije i nepotrebnih nameta. Rekao sam, odbrambeni rat su vodili časni i pošteni ljudi, a političari su sušta suprotnost. Naravno, čast izuzecima, kojih ima svugdje. , rezolutan je Smajo Mandžić.

Ima li nešto u životu što Vas u ovom sivilu čini zadovoljnim?

„Sretnim me čini što je veliki broj djece mojih saboraca završilo fakultete, što su uspjeli u životu, iako su bili siročad. Ima tu ponešto i mog udjela. Sretnim me čini i porodica, supruga i troje djece. Kćerka mi studira farmaciju, sin je u srednjoj školi za farmaceutskog tehničara, najmlađa kćerka je deveti razred. Dobro uče i to mi je zadovoljstvo. Uvijek me relaksira i druženje sa saborcima. Ostalo, nako",odmahuje rukom naš sagovornik.

Hobi?

„Lov. Tamo idem sa saborcima širom Federacije BiH. Imam vikendicu u Pascima kod Tuzle i tamo se nekad odmaram. Moj rahmetli otac i tri brata su bili lovci, pa sam i ja. Sada sa sobom vodim i sina. U lovu se opustim. Bio sam nedavno u lovu kod Goražda. Ubili smo sedam divljih svinja prvi dan. Ja to meso ne jedem, ali odnesu drugi lovci. Eto i u lovu mi dođe žao da ubijamo životinje i to me podsjeti na genocid u Srebrenici, gdje su bespomoćne ljude ubijali kao stoku. Tako mi je svaki dan, nema relaksacije ili trenutnog zadovoljstva, koje me ne vrati u ratni pakao. Ali,moram sa tim živjeti.

Istočna Bosna

Na prijedlog Kantonalnog tužilaštva HNK Mostar, rješenjem Općinskog suda u Mostaru određen je pritvor u trajanju od najduže jedan mjesec, prema osumnjičenom Gordanu M. (1970.), iz Krivodola, Grad Mostar, zbog postojanja osnovane sumnje da je u stjecaju počinio krivična djela ugrožavanje sigurnosti i nasilje u porodici, saopćeno je iz Tužilaštva HNK.

- Osumnjičenom Gordanu M. se stavlja na teret da je dana 22. jula oko 18:00 sati, u porodičnoj kući na adresi Krivodol b.b., Mostar, u alkoholiziranom stanju došao u kuću i u dnevnom boravku zatekao ukućane s kojima živi u zajedničkom kućanstvu i to brata D.M., snahu D.M. i njihovih dvoje maloljetne djece, pa je bez bilo kakvog povoda počeo galamiti, prijeteći da će ih sve pobiti, da bi u jednom trenutku prišao i zamahnuo rukom u pravcu oštećene D. M., ali ju nije udario, nakon čega se obraćao maloljetnim oštećenima, govoreći im da ne smiju zvati policiju, na što ga je D.M. opomenula da ne smije galamiti na djecu, nakon čega je osumnjičeni otišao u svoju sobu i rekao kako će svoju sobu zapaliti, da niko u njoj neće moći živjeti, pa je nastavio sa galamom i prijetnjom prema ukućanima da ne smiju zvati policiju jer će ih u suprotnom sve pobiti.

Nakon što je policija stigla na lice mjesta osumnjičeni je dok ga je policija odvodila i dalje upućivao prijetnje govoreći im da će ih sve pobiti kad se vrati i da niko neće ostati živ, što je kod ukućana izazvalo strah i uznemirenje.

Općinski sud u Mostaru je ocijenio da je sasvim utemeljeno i opravdano određivanje pritvora osumnjičenom Gordanu M., iz razloga jer naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, a za to krivično djelo može se izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.

Osumnjičeni Gordan M. je povratnik u vršenju ove vrste krivičnih djela, a zbog istih krivičnih djela izdržavao je i kaznu zatvora u KPZ Mostar.

Kantonalno tužilaštvo HNK u saradnji sa MUP-om HNK nastavlja sa poduzimanjem istražnih radnji u ovom predmetu u cilju utvrđivanja svih činjenica i okolnosti pod kojima su počinjena ova krivična djela - navodi se u saopćenju Tužilaštva HNK.

Učenjem sure Jasin herojima Avdi Paliću, Amiru Imamoviću i Mehmed-ef. Hajriću, u Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu, danas je počeo program tradicionalne Šehidske dove.

Naime, Muftijstvo goraždansko i Medžlis Islamske zajednice (MIZ) Žepa organiziraju niz sadržaja i aktivnosti, kao dio tradicionalne Šehidske dove povodom obilježavanja pada zaštićene zone UN-a Žepa.

- Ovo je već tradicionalno učenje Jasini-šerifa pred duše šehida Mehmed-ef. Hajrića, komandanta Avde Palića i Amira Imamovića. Svakog 25. jula se okupimo i na ovaj način ih se sjetimo. Ovo je dostojanstven način obilježavanja godišnjice i dostojanstven način čuvanja sjećanja na naše heroje. Danas je ovdje dosta ljudi iz Žepe, ali i drugih, koji su odvojili vrijeme kako bi bili prisutni, na tome im zahvaljujem - izjavio je za Agenciju MINA glavni imam MIZ Žepa Elvedin-ef. Selimović.

Nakon vjerskog programa u Ali-pašinoj džamiji, upriličena je posjeta Šehidskom mezarju Kovači, gdje je proučena sura Jasin rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegoviću, Sinanu Ćeski i bosanskim šehidima.

- Danas smo se sjetili i našeg prvog predsjednika Alije Izetbegovića, dobitnika Zlatnog ljiljana Sinana Ćeske, ali i svih naših šehida. Važno je, kako zbog nas, tako zbog generacija koje dolaze, da čuvamo sjećanje na njih - dodao je efendija Selimović.

Šehidska dova će biti proučena 27. jula. Program počinje na platou Memorijalnog kompleksa Žepa 1992-1995. sa početkom u 11.00 sati.

Podsjećamo, Vijeće muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u fetvi o genocidu na Bošnjacima, donesenoj 3. jula 2015. godine, proglasilo je lokalitete Srebrenica i Žepa Šehitlucima genocida nad muslimanima Bošnjacima.

Tačno je dvije godine od kako je tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko, koristeći Bonske ovlasti, nametnuo dopune Kaznenog zakona BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, ne postoji nijedna presuda u Sudu BiH.

Bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko prije tačno dvije godine donio je odluku o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koji propisuje krivičnu odgovornost za negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Aktuelni Visoki predstavnik Christian Schmidt u svome obraćanju na komemoraciji povodom 28. godišnjice u Srebrenici najavio je da će najvjerovatnije proširiti zakon o zabrani negiranja genocida kojeg je nametnuo njegov prethodnik.

Tim stručnjaka za borbu protiv ekstremizma, terorizma i govora mržnje, predvođen bavarskom glavnom tužiteljkom, radit e na edukaciji bh. tužilaca u vezi sa slučajevima negiranja genocida. Zajedno s pravnim timom OHR-a, sastali su se s glavnim tužiocem BiH Milankom Kajganićem.

 
Nada je ovo za žrtve i porodice žrtava genocida, da negiranje neće proći nekažnjeno. Nada je ovo i za sve žrtve ratnih zločina, za koje postoje pravosnažne presude, jer je i njihovo negiranje zabranjeno.

Međutim, sve su to, najviše za porodice žrtava genocida, samo prazno obećanje i riječi koje odnese vjetar sve do onog trenutka kada pravosudne institucije ne poduzmu konkretne korake po pitanju negiranja genocida kojem, nažalost, svjedočimo vrlo često.

Tužilaštvo BiH je, kako smo i ranije pisali, dobilo veliki broj prijava, uglavnom građana protiv pojedinaca koji su u javnom prostoru negirali genocid. Formirano je nekoliko predmeta, međutim nije podignuta niti jedna konkretna optužnica niti je čak otvorena istraga.

Inzkovim zakonom nisu na meti samo oni koji negiraju genocid u Srebrenici, već i oni koji veličaju presuđene ratne zločine, a takvim primjerima svjedočimo svakodnevno.

Jedan od njih koji privukao izuzetnu pažnju jeste primjer dvije studentice fakulteta UNSA, Slađane Todić i Valentine Vujičić, koje su na godišnjicu genocida na svojim nalozima na društvenim mrežama slavile ratne zločince i slale poruke mržnje. O njihovom slučaju pravosudne institucije, konkretno Tužilaštvo BiH, još uvijek se nisu oglašavali. Jedini koji su se jasno o ovom pitanju deklarisali jesu čelnici najveće obrazovne institucije u državi poručišvi da im neće biti dozvoljen ispis s fakulteta do završetka disciplinskog postupka.

 
Sve ovo i dalje samo još više razočarava one koji željno iščekuju da pravda, bar nekada, bude zadovoljena i da oni koji krše zakone ove države budu adekvatno sankcionisani. Dok se to ne desi, ne preostaje ništa drugo do čekati i vjerovati da će doći trenutak kada će svi oni koji zatvaraju oči pred istinom, negiraju genocid i veličaju one koji su ga i počinili - za svoja (ne)djela i odgovarati.