Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Prijedorska policija, ali i Dragoslav Kabić, predsjednik lokalnog odbora SNSD-a, stranke koja je na vlasti i u tom gradu, tražili su jučer od Medžlisa Islamske zajednice Prijedor da se ne puštaju ezani sa razglasa na džamijama.

Preciznije, od glavnog imama, ali i drugih imama, je zatraženo da se ne pušta ezan u periodu od 17 do 22 sata. Kada su imami zatražili da im se dostavi zvanično i napismeno obrazloženje, razlog zbog čega ne bi trebali učiti ezan u vrijeme ikindije i akšama, više im se niko nije javio.

U prijedorskoj Gradskoj džamiji, kako je Faktoru potvrđeno, uprkos zahtjevima ipak je proučen ezan u vrijeme svih jučerašnjih namaza.

Razlog zbog kojeg je od imama zatraženo da ne uče ezane na uobičajen način je obilježavanje stradanja Srba tokom hrvatske vojne akcije "Oluje" na glavnom prijedorskom trgu, gdje su prisustvovali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS Milorad Dodik, kao i članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović, entitetski premijer Radovan Višković, poglavar Srpske pravoslavne crkve Porfirije i drugi.

Prijedor je grad u kojem je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijeno 3.176 civila nesrpske nacionalnosti, Bošnjaka i Hrvata. Među ubijenim civilima tokom rata je i 102 djece, kojoj nikada nije izgrađeno spomen-obilježje uprkos višegodišnjem insistiranju porodica ubijenih i udruženja žrtava. Najveći masovni logori i masovne grobnice, među kojima je Tomašica, bili su na teritoriji Prijedora. Više od 32.000 Prijedorčana je bilo nezakonito zatočeno u 58 koncentracionih logora ili drugih mjesta zatočenja.

Za ratne zločine u Prijedoru osuđeno je, što u Hagu, što u domaćim sudovima, oko 40 ratnih zločinaca a procesi su do sada vođeni protiv njih više od 60.

Preživjele žrtve zločina u Prijedoru, porodice ubijenih i nevladin sektor protivio se obilježavanju "Oluje" u Prijedoru, ali je događaj ipak sinoć održan. Na tom skupu mogle su se čuti nacionalističke i huškačke poruke.

Faktor

Biti mala zemlja, a imati mnogo neprijatelja, usud je s kojim se teško nositi. Teško je naći i zemlju poput Bosne i Hercegovine koja se kroz svoju povijest, sa takvom srčanošću i žrtvom, borila i odbranila protiv brojno daleko nadmoćnijih vojski i kao takva, za mnoge od njih, ostala nedosanjan san.

A bosanski narod, koji je stoljećima živio u njenim skromnim granicama i vrlo rijetko preduzimao osvajačke pohode, kad bi se našao pred iskušenjem opstanka svoje domovine i sebe u njoj uvijek je nalazio načina da snove svojih progonitelja pretvori u noćnu moru. Kad je 1697. godine prodirući dolinom rijeke Bosne do Sarajeva princ Eugen Savojski harao i palio što god mu se našlo na putu, dok na koncu u plamenu nije ostavio i sam šeher, činilo mu se da je sa njim u ovu zemlju došao i njen kraj. A nije. Četiri decenije kasnije, 1737. godine, na bosanskim su se granicama ponovo pojavili vojnici Habsburške Monarhije. Bio je to uvod u dvogodišnji austro-osmanski rat.

Aprila iste godine, po nalogu austrijske komande, franjevac Hijeronimus Labudić sačinio je opširan izvještaj i detaljan opis puta od Dubočca na Savi do Sarajeva. Procjene su govorile da bi put u tom pravcu trajao nešto više od dvadeset i pet sati. Jednako važni izvještaji austrijskih konfidenata bili su oni o Banja Luci, drugom najvećem gradu Bosanskog ejaleta.

Sudeći prema poznatim izvorima tog vremena, kako domaćim tako i austrijskim, u Banjoj Luci je živjelo nešto više od osam hiljada ljudi. U izvještaju poručnika Moltenberga, od 8. aprila 1737. godine, našla se i procjena da osmanske vlasti od rijeke Bosne do Dalmacije za rat mogu mobilizirati ne više od 30.000 ljudi, ne uzimajući u račun onih 15.000 “Turaka” što su od ranije prisutni u mnogim tvrđavama Bosanskog ejaleta. Od toga, smatrao je Moltenberg, samo Banja Luka može dati oko 4000 vojnika.

Godinu dana prije nego će biti napadnuta, u proljetnim mjesecima u Bosnu je stigao Ali-paša Hekimoglu, iskusan vezir i čovjek u četrdeset i osmoj godini života koji je, osjećajući u zraku miris baruta, po dolasku u travničke saraje bujuruldijom izdao naređenje da se pristupi obnovi oštećenih tvrđava i stvaranju robnih rezervi. Nije prošlo mnogo kad su u Travnik stigle vijesti o 30.000 austrijskih vojnika raspoređenih duž Save. Sa carigradske Porte proslijeđena je veziru i njemu bliskim saradnicima nota u kojoj se naređuje suzdržanost od bilo kakve vojne akcije koja bi austrijskim jedinicama dale povod za napad na Bosnu.

Međutim, svjesni činjenice da zbog rata sa Rusijom neće moći računati na vojnu pomoć iz Anadolije, bosanski kapetani su se bez obzira na sve spremali za rat. Ni Ali-paša Hekimoglu nije bio miran. Sročio je i na ruke svog izaslanika predao pismo da ga nosi u Cernik i uruči princu Hildburghausenu, tražeći da se očituje o pitanju nagomilavanja austrijske vojske na granicama Bosanskog ejaleta. “Ovoga časa”, znatiželjno je princa upitao vezirov izaslanik, “niko ne napada, niti je bilo šta sumnjivo. Zašto Vi ipak s tolikom vojskom osiguravate granice?” Na to mu je princ odgovorio: “Nama je tako strogo naređeno. Vidjet ćete na Petrovdan”.

Čuvši za prinčeve riječi Ali-paša je bez znanja Porte u Travnik hitno pozvao najutjecajnije ličnosti iz 32 kadiluka da ih izvijesti o zbivanjima. Nakon uvodnog obraćanja nakratko se povukao sa savjetovanja i dao da se o budućem postupanju dogovore prisutni. Vijeće je donijelo jednodušnu odluku: “Mi ćemo žrtvovati i glavu i dušu protiv neprijatelja, ma gdje se pojavio”. U vojsku su mobilizovani i muslimani i nemuslimani. U četu koju je činilo 50 vojnika ušlo je po 10 pravoslavaca i katolika, pa se za kratko vrijeme pod zapovjedništvom Ali-paše okupilo 40.000 vojno sposobnih ljudi. Ni prijeteći proglas cara Karla VI nije uplašio Bošnjake i početak rata je bio neminovan.

Baš kako je i nagoviješteno, austrijska vojska je na Petrovdan, 12. jula 1737. godine, prešla bosansku granicu. Najveći broj vojnika, njih preko 17.000, predvodio je u pravcu Banja Luke princ Hildburghausen. Opsada grada započela je 27. jula i od tad, svaki dan, do 4. augusta, na Banja Luku i njenu tvrđavu padalo je u prosjeku 1800 granata.

Saznavši da braniocima u pomoć dolazi vojska iz drugih gradova Bosanskog ejaleta princ Hildburghausen je naredio još snažnije artiljerijske napade. “I u takvom stanju”, bilježio je 1881. Moriz v. Angeli, “islamska vojska, sa dušom u nosu, činila je sve da na neprijateljske topove odgovara topovima, a na kuršume kuršumima, braneći se hrabro poput lavova, dajući za vjeru i dušu i glavu”. Po zarobljenoj ženi princ Hildburghausen je 3. augusta poslao pismo Mehmedu Ćatiću kojeg su, očigledno, slušali svi iza zidina banjalučke tvrđave, poručujući mu da mu ni pomoć paše koju iščekuje neće biti od pomoći pred onim što slijedi. Odgovora, međutim, nije bilo.

Poslije dvanaest sati hoda sultanova vojska, koja je tada brojala blizu 15.000 ljudi, spustila se 4. augusta u banjalučko polje. Svi u vojsci, osim Ali-paše Hekimoglua, bili su domaći ljudi. Desno krilo povjerio je krajiškim kapetanima na čelu sa Mehmed-begom Fidahićem, lijevo su činili zaimi i spahije iz četiri sandžaka Bosanskog ejaleta, a centralni dio vojske bili su janjičari i odredi koji su mobilizirani odredi iz 32 kadiluka. U tvrđavi sunarodnjake je dočekalo oko 5000 branioca. U času kad se pred njim ukazala Banja Luka vezir Ali-paša Hekimoglu, želeći da ga vidi svaki od vojnika, isukao je svoju sablju iz korica i, po običaju, zamahnuo na lijevu i desnu stranu prema protivniku. Prije nego su pošli u bitku svi su proučili dovu za spasonosnu pobjedu.

Već u prvim satima borbe bilo je jasno da će se austrijska vojska sa bojnog polja povući sa velikim gubicima. U općem rasulu izazvanom silovitim prodorom Mehmed-bega Fidahića oficiri i drugi komandanti lijevog austrijskog krila počeli su organizovano da bježe u pravcu Vrbasa. I vojnici austrijski, od kojih najveći broj nije znao plivati, skončali su u rijeci. Njihovu sudbinu je u svom dnevniku opisao princ Hildburghausen ovim riječima: “Kod konjice je nastao takav nered i strah, da je jurnula u rijeku. Tom prilikom se vidjelo kako se po pet ljudi drži za jedan konjski rep da bi stigao na drugu stranu, tako da se više ljudi utopilo nego poginulo”.

Tako se, u kasnim večernjim satima, 4. augusta 1737. godine okončala bitka na banjalučkom polju. Sutradan, na mjestu gdje se proljevala krv iskupljena su tijela poginulih. Dženazu im je klanjao lično serasker Ali-paša Hekimoglu. I tijela nesretnih austrijskih vojnika su prevezena i po odgovarajućim propisima sahranjena. Bosna je, opet, po ko zna koji put, odbranjena kad se to činilo nemogućim i taj će inat, kako je povijest i pokazala, i nakon Banjalučkog boja pobijediti još nebrojeno puta.

Autor: Alen Zečević

(Aljazeera Balkans)

– Vlada Republike Srpske prikazala je da je budžetski deficit za prošlu godinu iznosio 417,5 miliona KM, ali su revizori utvrdili da to nije pravo stanje i da je deficit bio značajno veći.

„U Bilansu uspjeha za 2022. godinu negativan finansijski rezultat tekućeg perioda iznosio je 417,5 miliona KM i potrebno ga je korigovati na više za iznos od 1,8 miliona maraka, tako da negativan rezultat tekuće godine iznosi 419,4 miliona KM“, naglasili su revizori.

Naveli su i da je ukupan negativan finansijski rezultat iskazan u bilansu stanja u iznosu od 199,8 miliona maraka potrebno korigovati na više za isti iznos i po istom osnovu, tako da negativan finansijski rezultat tekuće godine iznosi 201,6 miliona KM.

Republički revizori su takođe istakli da je budžetski deficit iskazan u obrascu periodičnog izvještavaja o izvršenju budžeta u iznosu od 273,9 miliona KM potrebno korigovati na više za 18,5 miliona KM zbog manje iskazanih tekućih rashoda i grantova.

„Takođe, ukupan deficit iskazan u obrascu periodičnog izvještaja o izvršenju po računovodstvenim fondovima u iznosu od 397,9 miliona KM je potrebno korigovati za 18,5 miliona maraka po istom osnovu“, upozorili su revizori, prenosi BN.

Podsjećamo, prije nekoliko godina tadašnji glavni revizor RS Duško Šnjegota je podnio ostavku, nakon što je Glavna služba za reviziju javnog sektora RS utvrdila da je stvarni deficit u budžetu RS 175 miliona, a ne 45 miliona KM, kako je Vlada prikazala.

Taj izvještaj je izazvao burne reakcije tadašnjeg predsjednika RS i ministra finansija Milorada Dodika i Zorana Tegeltije, koji su tvrdili da je izvještaj tendenciozan, a Dodik je čak zatražio od Šnjegote da podnese ostavku navodeći da će u suprotnom biti smijenjen.

Nakon toga, Šnjegota je i podnio ostavku, a na njegovo mjesto je direktno iz Vlade došao Jovo Radukić, pomoćnik ministra finansija, što je naišlo na oštre kritike u javnosti.

(Vijesti.ba)

Enisa Klepo (28), koju je brutalno pretukao vlasnik hotela "Jablanica", Amir Džafić, puštena je na kućno liječenje.

Iz nalaza i anamneze ljekara jasno je da je vrlo lako mogla ostati bez vida, budući da joj je ustanovljen prijelom dna očne šupljine - fraktura donjeg zida lijeve orbite s blagim pomakom koštanih ulomaka, a da su mogle nastupiti i mnoge druge komplikacije. Bolnica je povrede okarakterizirala kao teške.

Džafić je nasrnuo na Klepo jer mu je najavila otkaz. Nije imala nikakve šanse da se brani.

- Kolegica je 31. jula najavila vlasnicima hotela da cijela recepcija odlazi, daje otkaz u hotelu. Prije toga smo najavile da ćemo otići, ali da ćemo raditi do desetog, najduže jedanaestog mjeseca, međutim nakon što smo to saopćile na poslu nam je bilo sve gore. Trpjele smo sve tri poniženja, bila je negativna atmosfera i to se više nije moglo podnositi. Gospodin Ale Džafić i gospođa Ines su se ponašali kao da nemamo pravo dati otkaz. Mi to više nismo mogle podnosti i odlučile smo otići kad primimo plaću za sedmi mjesec, što bi bilo od 8-10 augusta. I 31. jula kolegica je to saopćila gospođi Ines, jer smo smatrali da je ljudski da najavimo odlazak, da nije u redu da porukama šaljemo da nećemo više raditi, da se ljudi snađu. Tu vijest je direktorica primila katastrofalno, verbalno se obračunala s kolegicom, onda je došao vlasnik, verbalno se obračunao s kolegicom i u drugoj smjeni, to su bile uvrede, u smislu da svakako ništa nismo ni radile, da ne znamo raditi svoj posao, da mogu naći sedamdeset takvih kao što smo mi - kazala je Enisa za Hercegovina.info.

Dodaje da je ona taj dan igrom slučaja bila slobodna, te joj se niko nije ni obraćao, niti ju je zvao telefonom. Urnebes je uslijedio prvog augusta, kada je Enisa došla na svoju smjenu.

- Bila sam spremna na napad, naravno ne fizički, nego verbalni. Od kolega sam čula da je taj dan direktorica imala sastanak s kuhinjom i cijelu priču svalila na mene, da sam ja djevojke nagovorila da idemo ranije, da unosim nemir u objekat, da raznosim neke tračeve. Neke je sasvim nelogične, dječije priče napričala. Ja sam tu informaciju primila, i čekala njen dolazak da se činjenično suočimo. Ni u snu nisam usnila da će doći do takvog fizičkog napada. Ona se pojavljuje oko osam sati na recepciji, gdje ja odmah reagiram, suočavam je s činjenicama, argumentima, pitam je zašto priča o meni. Kreće rasprava, ona negira da je govorila ružno o meni, a onda poziva dvoje ljudi s kojima je imala sastanak, gdje oni potvrđuju da je govorila o meni kao što sam i navela, među ostalim da ja nagovaram djevojke da idu, što na koncu i ona sama potvrđuje. Tu smo se još raspravljale, ona se kao ne može pomiriti s tim da sam ja ta koja je nagovorila cure da idu, da nam to nije fer, da nije fazon, da je napuštamo u sezoni, i slično - navodi dalje Enisa, koja tvrdi da ona nikoga ni na šta nije nagovarala, da nikakva dogovora nije bilo, da ona nije uopće utjecala na kolegice koje su same donijele odluku o odlasku, a koje nisu maloljetne, nego istih godina kao i ona.

Nakon toga slijedi ono za što vlasnik hotela nema opravdanje.

- Nas dvije smo se tu raspravljale, bili su tu svjedoci, kuhar i kuharica, da bi ona rekla "sad ću ti ja zovnuti Amira" (opa. ona je direktorica, a Amir joj je suprug). Rekla sam da zove, nisam se bojala. On je došao, isto mi govorio kao i ona, da napustim objekat. Rekla sam da neću izaći dok ne dobijem plaću koju sam zaradila za sedmi mjesec. Tada je već bio prvi osmi. Ona je rekla da mi nikada neće platiti, vrištala i pozvala njega. On je ponavljao da napustim objekat, rekla sam da neću dok mi ne daju plaću koju sam zaradila. Da napomenem tu se rade i noćne smjene, to sam zaradila. Prišao mi je, ja sam sjedila u stolici, udario me je šakom, podigao me iz stolice, poderao mi majicu. Pokušala sam se obraniti verbalno i fizički, naravno nije bilo moguće. Onda me je vukao sve do zadnjeg izlaza, to vam je neka dva metra iza recepcije. Njegova supruga je pobjegla s lica mjesta, kao i kuhar, kuharica je stajala između nas dvoje. Kako je on mene gurao, tako je i ona išla, ali mislim da nije povrijeđena. Tu u tom malom hodniku nema video nadzora, ta vrata vode prema zadnjem hodniku i bazenu, i tu sam dobila brutalne batine, najviše me udarao u glavu šakama, šamarao, ujedno i vrijeđao da sam klošarka, kurva, da sam mu razorila objekat i slično - priča dalje Enisa.

Pokušavala se braniti, no to je bilo nemoguće.

- Pokušala sam ga rukama odgurnuti, on je viši i teži od mene, ima sigurno više od stotinu kilograma, a ja imam šezdeset. Ne znam kako je sve to prestalo, sjela sam na stepenicu, rekla mu da se odmakne, da prestane, pitala za telefon da nazovem roditelje. Nisu mi dali telefon, ja sam ustala uzela svoje stvari, koje su se nalazile iza recepcije. On me ispratio do izlaza i zaključao vrata. Ispred sam pozvala roditelje, momka, i oni su odmah došli. Mama je pozvala policiju, dala sam izjavu u automobilu, nakon čega su me prevezli u hitnu. Gore mi nisu ništa radili, bukvalno su se rasplakali kad su me vidjeli u kakvom sam stanju i spremili me u bolnicu na Bijelom Brijegu - navodi dalje Enisa.

U bolnici su rađene sve moguće pretrage.

- Mislili su prvo da ću morati na operaciju pošto sam izgledala katastrofalno kad su me primili. Rekli su mi da imam dva prijeloma na lijevom oku, ali da nisu duboka, te da neću ipak morati na operaciju. Mogla sam ostati bez vida, zadobila sam teške tjelesne povrede, koje su mogle rezultirati gubitkom oka. Čak mi je doktorica rekla kad me vidjela da neću proći bez plastiče operacije, toliko sam bila razvaljena. Opet, sreća u nesreći da mi je nos ostao čitav. Najkritičnije je bilo lijevo oko, dok je desno ostalo na podlijevima - objašnjava Enisa.

Kaže da je vlasniku ovo prvi napad na radnicu, no tvrdi da je on i ranije učestvovao u tučama koje nisu bile rijetkost u objektu.

- Svaka "muzika" bi završila tučom. Recimo bilo je neko druženje bankara gdje je pretukao gosta, no on mu je uzvratio. Ja sam prvi slučaj da je udario na radnika fizički - priča dalje Enisa.

Kaže da je u hotelu doživljavala ponižavanja i maltretiranja.

- Neki dan je izveo ženu iz kuhinje da čisti fuge na recepciji. Može li veće poniženje za čovjeka. Mislim da ne može. Ja sam očistila hol, jer je to zaduženje recepcije, i on je došao i kaže "ostalo ti je ovdje nešto" - ističe.

Enisa je angažirala advokaticu, kaže da ima podršku cijelog grada, općine, države.

- Žele organizirati proteste ispred hotela da me podrže - dodaje.

Kolegice s recepcije se nakon što je Enisa pretučena nisu više vraćale na posao. Došle su sutradan po plaću za sedmi mjesec, koju Enisa još nije dobila.

- Kao što su obećali nisu mi je ni dali - zaključuje Enisa.

U policijskom biltenu stoji ovako:

"1.8.2023.godine, u 20,50 sati, u PS Jablanica prijavila je D.K. iz Jablanice da je u hotelu "Jablanica" njenu kćerku E.K. (1995) fizički napao i nanio joj vidne povrede A.Dž. (1979). Isti je lišen slobode i zadržan u prostorijama za zadržavanje. Dežurni ljekar iz KBC Bijeli brijeg Mostar obavijestio je PU Mostar da je E.K. zadobila teške tjelesne povrede. Upoznat nadležni tužitelj, poduzete sve potrebne mjere".

Hercegovina.info