Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

"Bojim se da ovaj slučaj željezničke nesreće, u kojoj su trojica izgubila glave, među njima i moj brat Fehmin, ne završi kao slučajevi Dženana Memića i Davida Dragičevića"

Mirnu ljetnu noć 23. augusta u Jablanici prekinuo je prasak od stravičnog sudara dva teretna voza “Željeznica FBiH”. Te kobne noći na mjestu su poginuli mašinovođe Jasmin Ćerenić, Fehmin Turčinović, a nekoliko dana poslije, od zadobivenih povreda preminuo je i Haris Karić. Božidar Jurenić uspio je iskočiti iz voza.

Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona, koje vodi istragu, ni 82 dana nakon nesreće nema nikakve informacije o uzrocima velike tragedije. Muk je i u “Željeznicama FBiH”! S druge strane, Nermin Turčinović, brat Fehmina Turčinovića, jednog od poginulih mašinovođa, kaže za Dnevni avaz da je razočaran odnosom nadležnih prema ovoj nesreći.

– Bojim se da ovaj slučaj željezničke nesreće, u kojoj su trojica izgubila glave, među njima i moj brat Fehmin, ne završi kao slučajevi Dženana Memića i Davida Dragičevića. Niko ovdje nema nikakve odgovornosti – kaže Nermin Turčinović, koji nam se javio iz Austrije, gdje živi i radi.

Dok čeka odgovore na brojna pitanja o pogibiji svog brata, Nermin ne želi izlaziti u javnost s dokazima, koje je, kako kaže, sam pribavio.

– Da se ovo dogodilo na Zapadu, sve bi bilo riješeno za 24 sata. Moj brat je, praktično, ubijen! On je bio u vozu koji je stajao u Jablanici. Voz koji je išao iz pravca Mostara, naletio je na njih pri punoj brzini i dogodilo se ono što se dogodilo. Neko je mašinovođi rekao da ima prolaz – drhtavim glasom govori Nermin.

Gubitak brata, kaže, ništa ne može nadoknaditi.

– Ali, hoću da istina izađe navidjelo. Ako je neko kriv, neka odgovara. Postoji više verzija, imam mnogo informacija, fotografija, sve sam pribavio. Skretnica je bila okrenuta na voz u kojem je bio moj brat. Dosta materijala imam, ali čekam da vidim šta će Tužilaštvo uraditi – kaže Turčinović.

JEDNA OD TEORIJA
Jedna od teorija koja se spominje jeste da je do sudara vozova došlo i zbog toga što na tom dijelu pruge nisu radili autostop uređaji.

Ugrađeni autostop uređaji treba, naime, da upozore mašinovođu da smanji brzinu voza, da zaustavi voz naglim kočenjem ako mašinovođa ne postupi prema proceduri, odnosno ako iz bilo kojeg razloga prolazi pod crvenim svjetlom.

Za razliku od većine drugih koji su takođe nestali u proteklim godinama, ime Stevanovićeve je i na zvaničnoj stranici Interpola u rubrici “nestale osobe”

Majka troje djece Željka Stevanović (39) nestala je pod misterioznim okolnostima u martu ove godine u Rekavicama kod Banje Luke. I pored brojnih saslušanih svjedoka do danas nema nikakvih informacija gdje bi mogla biti.

Bliski članovi porodice pričaju za Srpskainfo da je Željka na dan nestanka uzela ličnu kartu i zdravstvenu knjižicu i otišla iz roditeljske kuće, koja se nalazi u Rekavicama kod Banje Luke.

Za razliku od većine drugih koji su takođe nestali u proteklim godinama, ime Stevanovićeve je i na zvaničnoj stranici Interpola u rubrici “nestale osobe”.

Izvor iz policije otkriva da je Stevanovićeva imala određenih bračnih problema zbog kojih je često utočište tražila u kući svoje majke nadomak Banje Luke.

– Željka je inače živjela u Doboju, gdje je bila u braku i stekla troje djece. Očigledno je da je imala problema, zbog čega je znala otići iz Doboja i boraviti u Rekavicama u kući svoje majke odakle je i otišla u nepoznatom pravcu u martu ove godine – ispričao je izvor iz istrage.

Niko, međutim, ne zna zbog čega već mjesecima nema ni traga ni glasa od majke troje djece.

Ono što je poznato je to da je na dan nestanka uzela ličnu kartu i zdravstvenu knjižicu, pozdravila se s majkom i rekla da odlazi.

Bliski članovi porodice pričaju zada u prvi momenat nisu ni pomislili da je Željka nestala, jer je znala da dođe u Rekavice kako bi se sklonila od bračnih problema. Nakon toga bi se vratila u Doboj. Međutim, u martu ove godine to se nije dogodilo.

Brat nestale Željko Grbić ispričao je da je njegova sestra živjela u Doboju sa suprugom, ali da je u vrijeme nestanka bila u porodičnoj kući u Rekavicama.

– Na dan nestanka otišli smo na posao, a sestra je ostala s majkom. Znam da je otišla iz kuće i više se nije vratila. Ne znamo šta se dogodilo sa Željkom – izjavio je Grbić.

Policijska uprava Banja Luka je prijavu o nestanku 39-ogodišnje žene primila 8. marta.

– U dosadašnjem periodu saslušano je više osoba oko nestanka, provjeravaju se sve dostupne informacije, a policija će sa potragom nastaviti sve dok nestala osoba ne bude pronađena – izjavila je juče portparol Policijske uprave Banja Luka Marija Markanović.

Dodala je kako je o nestanku Stevanovićeve obaviješteno Okružno javno tužilaštvo Banja Luka, koje je takođe uključeno u istragu.

Iz banjalučke policije su ujedno pozvali građane da ukoliko imaju bilo kakve informacije o nestanku Željke Stevanović o tome obavijeste najbližu policijsku stanicu ili pozovu policiju na brojeve telefona 122 ili 051/ 331- 259.

INTERPOLOVA POTRAGA
Interpolova potraga za nestalim osobama raspisuje se ukoliko centralna potjernica na nivou države ne daje rezultate, te ukoliko postoji informacija da je nestala osoba prešla međunarodnu granicu.

Raspisivanje međunarodne potrage podrazumijeva i zahtjev porodice nestale osobe.

U “Scoutu” kažu da će podnijeti krivične prijave te tražiti prinudnu naplatu od Ministarstva odbrane

Ministarstvo odbrane BiH nije hrvatskoj firmi “Scout” isporučilo oružje i municiju po presudi iz decembra 2017. godine, potvrdili su za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz ove kompanije te najavili podnošenje krivičnih prijava.

Ministarstvo odbrane BiH pravosnažno je izgubilo sudski spor u vrijednosti od 20 miliona maraka koji je pokrenula hrvatska firma jer im nije isporučeno oružje koje su naručili još 2003. i 2004., saznaje BIRN BiH na osnovu uvida u pravosnažnu presudu iz decembra 2017. godine.

U “Scoutu” kažu da će podnijeti krivične prijave te tražiti prinudnu naplatu od Ministarstva odbrane.

“Prisiljeni smo pokrenuti izvršni postupak te krivične prijave protiv odgovornih i ostalih osoba iz Ministarstva odbrane zbog neisporuke robe po presudi. Do danas nam nije isporučen niti jedan komad robe”, naglašavaju iz “Scouta”.

U septembru ove godine Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) je privremeno oduzela originalnu dokumentaciju koja se, prema njihovom saopćenju, odnosi na prodaju i isporuku viškova naoružanja i municije “jednoj firmi iz Republike Hrvatske”, po ugovorima koje su Federalno ministarstvo odbrane i Republička direkcija za proizvodnju i promet naoružanja i vojne opreme, sklopili s tom firmom tokom 2003. i 2004. godine, dok je anekse na te ugovore sklapalo Ministarstvo odbrane BiH.

Prema saopćenju SIPA-e, dokumentacija je oduzeta u sklopu istrage po naredbi Državnog tužilaštva, a koja se odnosi na postojanje osnova sumnje da su od 22. marta do 22. oktobra 2010. godine, bez saglasnosti Predsjedništva BiH, donesene dvije odluke i zaključena četiri aneksa na četiri ugovora o prodaji neperspektivnog naoružanja i municije sklopljena tokom 2003. i 2004. godine između entitetskih ministarstava odbrane i jednog preduzeća iz Hrvatske, na način “da je osumnjičeni izmijenio bitne elemente osnovnih ugovora”.

SIPA u svom saopćenju navodi da istražuju smanjivanje količine naoružanja i municije “koje je teže prodati na tržištu” te istovremeno uvećavanje “određene količine naoružanja i pretežno municije koje je kupcu bilo lakše prodati na tržištu, a sve u cilju kako bi udovoljio zahtjevima preduzeća iz Hrvatske”, čime je, kako su saopćili iz SIPA-e, državni budžet oštećen za više od šest miliona KM.

Selmo Cikotić, bivši ministar odbrane BiH, nije želio da govori o ovome za BIRN BiH.

On je ranije za dnevni list “Avaz” rekao da ne zna je li osumnjičen u ovom predmetu. Pojasnio je da je saslušavan u SIPA-i povodom ove istrage, i to prije tri godine, ali u svojstvu “ministra i svjedoka”.

“Ne bih ulazio u te priče. Ja sam o tome uvijek javno govorio. Imam povjerenje u pravosudne organe i policijske agencije i vjerujem da će doći do pravih spoznaja”, rekao je Cikotić za “Avaz”.

Za sada još uvijek nema zvanične potvrde da li je “jedna hrvatska firma” zapravo “Scout”, a Ministarstvo odbrane nije željelo odgovoriti na pitanja BIRN-a BiH o presudi po tužbi kompanije “Scout”.

Pojasnili su da, u svrhu zaštite istrage koju je pokrenula SIPA, nisu u mogućnosti udovoljiti BIRN-ovom zahtjevu.

Iz kompanije “Scout” su za BIRN BiH rekli da su bili prisiljeni pokrenuti spor pred Sudom BiH nakon što im je Ministarstvo odbrane BiH 2011. godine “raznim opstrukcijama potpuno onemogućilo izvoz robe”.

“Postalo je razvidno 2012. godine da će Ministarstvo odbrane taj spor izgubiti, pa su tražili sklapanje vansudskog sporazuma, u kojem smo se, da bi stvari brže išle, morali odreći, na zahtjev Ministarstva, preko 20 posto robe. Potpisan je sporazum, prekinuli smo spor i nismo ponovo dobili niti jedan komad robe, tako da smo ponovo prevareni”, kazali su iz “Scouta”, dodavši da su bili strpljivi i čekali nekoliko godina, nakon čega su bili prisiljeni na temelju tog sporazuma pokrenuti novi spor u Sudu BiH.

U obrazloženju tužbe “Scouta”, na osnovu uvida BIRN-a BiH u prvostepenu presudu iz marta 2017. godine, navedeno je da je na osnovu međunarodnog tendera koji je raspisalo Federalno ministarstvo odbrane došlo do zaključenja ugovora između Federacije BiH kao prodavca i “Scouta” kao kupca.

Radilo se o ugovoru o prodaji naoružanja, vojne opreme i ubojitih sredstava Vojske Federacije BiH od septembra 2003. godine, ugovoru o prodaji zastarjelog, nepodobnog i viška naoružanja, vojne opreme i municije u Vojsci Federacije BiH od juna 2004., te ugovoru “Scouta” s Republičkom direkcijom za proizvodnju i promet naoružanja i vojne opreme Republike Srpske iz jula 2004. godine, a zatim i aneksa na spomenute ugovore.

Nakon uspostavljanja Ministarstva odbrane na državnom nivou, Bosna i Hercegovina je, na osnovu Sporazuma o konačnom raspolaganju svim pravima i obavezama, preuzela obaveze iz spomenutih ugovora te na njih zaključila anekse u oktobru 2008. godine.

Pravosnažnom presudom Suda BiH iz decembra 2017. godine, Ministarstvo odbrane je dužno kompaniji “Scout” predati u posjed naoružanje s priborom i municijom u vrijednosti oko 15 miliona KM, jer je Sud BiH potvrdio da je ova firma uspjela u svom tužbenom zahtjevu sa 75 posto.

“Ministarstvo odbrane nije ispoštovalo niti jednu obavezu pravomoćne presude Suda BiH (…) do danas. Konstantno izmišljaju nove razloge zašto ne mogu isporučiti robu. Također, ne žele isporučiti veliki dio robe iz presude, što je nama apsurdno s obzirom da imaju robu na stanju, ali preferiraju uništiti robu. Naravno da je uništenje, s obzirom da se radi o opasnom i logistički zahtjevnom postupku, skupo za državu”, kažu iz kompanije “Scout”.

Ured za reviziju institucija BiH je još 2011. godine upozorio Ministarstvo na tužbu “Scouta”, tada u vrijednosti 3,5 miliona američkih dolara.

“U slučaju da se spor izgubi, moguće je očekivati i višestruko veći iznos po regresnoj tužbi ‘Scouta’ za izgubljenu dobit i štetu”, naveli su revizori u izvještaju za 2011. godinu.

U svom posljednjem izvještaju za 2017. godinu revizori su potvrdili da je Ministarstvo odbrane BiH pravosnažno izgubilo spor u vrijednosti od 20 miliona KM.

Autor: BIRN

Nije bila davno 2008. kada su mediji i NVO organizacije uspjele propagandom pokrenuti mase da bi se okupile i tražile smjenu gradonačelnice Sarajeva zbog stanja sigurnosti u ovom gradu. Tada su organizatori protesta mogli ubijediti narod da je gradonačelnik odgovoran za oblast sigurnosti. Nedavno je bila i 2014. Tada su organizatori iz sjene uspjeli okupiti hiljade građana da reviziju privatizacije, poboljšanje rada tužilaštava i veće penzije traže pred zgradom Predsjedništva BiH.

Ovo su samo dva primjera lakovjernosti kojih je mnogo, mnogo u godinama iza nas. A taj je sindrom trajao. Otprilike od početka ovog stoljeća, jer su se upravo tada počeli formirati mnogi mediji i nevladine organizacije u BiH. Bosanski čovjek, miroljubiv kao stećak, dobar kao hljeb, vjerovao je da je u njihovom pojavljivanju i anganžmanu isključivo dobra namjera. Vjerovali su da iza titule urednik, novinar, intelektualac, stručnjak za ovo i ono, stoji znanje i iskrena namjera, da tu nema skrivenih ciljeva. U čitavim ešalonima dolazile su različite organizacije, strukture, pokreti, TV emisije, web portali, analitičari, pojedinci koji su činili takozvano civilno društvo. Upravo je tako nazvano samo da bi skrilo svoju pravu militantnu prirodu kojoj je bila namjera da antidemokratski i agresivno postavlja i smjenjuje sa vlasti, da tendenciozno tumači potrebe građana ili prekraja izborne rezultate, pa čak i historijske činjenice.

Naprimjer. Pokušavali su ovaj narod ubijediti da je prihvatljivo da živimo sa psima-lutalicama, da su njihova prava iznad povratničkih; da nisu za svo ono zlo krivi ni četnici ni ustaše već svi podjednako, a izraženo kroz podvalu „nacionalisti“; da su dobri odnosi sa Turskom kontraproduktivni; da je izmišljena priča o Izetbegovićevim „zlatnim kašikama“ grijeh jednak zločinima koje su predvodili Karadžić i Boban; da nam ne treba bosanski već BHS jezik… Mnogo, mnogo neistinitog i opasnog je bilo injektirano u kolektivnu svijest. A najopasnije od toga, i što je u svemu ovome glavni element, bio je – autošovinizam. On je trebao biti trajni sastojak našeg bića.

Razvlačili su pamet građanima godinama. Puk im je vjerovao. A onda, odnedavno, iako se činilo da je lobotomija uspjela, narod je pokazao znake ozdravljenja. Mada, treba priznati da je teško naći tačku u kojoj se ova teza potvrđuje pa je za to potrebno kontinuirano praćanje glasa naroda. Ipak, ako sebi postavite zadatak da jedno vrijeme pratite komentare po društvenim mrežama, vidjećete da oni u značajnoj mjeri pokazuju da narod zna prepoznati neistinu, skrivenu namjeru, nebitnosti, ispraznosti, nerad, izdajništvo, demagogiju, ali i njihove suprotnosti. Bosanski čovjek je, iako je donedavno drhtao od groznice koja mu je bila obuzela tijelo, razvio antitijela na propagandu, posebno medijsku. Nije li narod, poput kakvog doktora komunikologije, evo, sposoban dekodirati medijsko djelovanje – od pojedinačnog naslova novinskog teksta, do strukture redakcija i vlasništva?! Odbolovali smo još jednu bolest, savladana je. Pogledajte oko sebe!, prosječno obrazovan građanin će vam dati odličnu analizu bilo kojeg značajnijeg događaja, djelovanja, pojave. Mada, još uvijek ima mjesta za sazrijevanje, a ono se, prije svega, ogleda u roku koji je potreban da se pronikne u zakulisno, i u tom segmentu je primjetan napredak u kolektivnoj svijesti. Sada za nekoliko sedmica narod prepoznaje čitave politike, a koje su nekada mogle živjeti godinama i iscrpljivati organizam dok ne bi bila prepoznata njihova stvarna priroda, domet, cilj, pozadina. To će natjerati sve koje se žele boriti protiv ovog naroda da traže druge načine. Kontrolom javnosti i medija, kao njenim glavnim kreatorom i segmentom, a svojom najbitnijom uzdanicom, neće moći ništa postići.

Objektivno gledano, još uvijek ima mjesta za potpun i neprobojan odbrambeni mehanizam u borbi protiv neistine, podvala i propagande, ali se on postepeno izgrađuje.

Zaključimo. Opet se dogodilo čudo bosanskog otpora. Umjesto da ovladaju ovim čovjekom, on je od žestine i mnogobrojnosti napada – ojačao. Bože!, kakva je to bila mirnodopska pobjeda, naizgled nemoguća, kao ratno osvajanje Vlašića.

Mada je to druga tema, ali, kako to obično biva u Bošnjaka, i ovu medijsku, antipropagandnu pobjedu i uvježbavanje i očeličavanje naroda, poveli su i izgurali na svojim plećima – pojedinci, piše Saff.