Nije bila davno 2008. kada su mediji i NVO organizacije uspjele propagandom pokrenuti mase da bi se okupile i tražile smjenu gradonačelnice Sarajeva zbog stanja sigurnosti u ovom gradu. Tada su organizatori protesta mogli ubijediti narod da je gradonačelnik odgovoran za oblast sigurnosti. Nedavno je bila i 2014. Tada su organizatori iz sjene uspjeli okupiti hiljade građana da reviziju privatizacije, poboljšanje rada tužilaštava i veće penzije traže pred zgradom Predsjedništva BiH.
Ovo su samo dva primjera lakovjernosti kojih je mnogo, mnogo u godinama iza nas. A taj je sindrom trajao. Otprilike od početka ovog stoljeća, jer su se upravo tada počeli formirati mnogi mediji i nevladine organizacije u BiH. Bosanski čovjek, miroljubiv kao stećak, dobar kao hljeb, vjerovao je da je u njihovom pojavljivanju i anganžmanu isključivo dobra namjera. Vjerovali su da iza titule urednik, novinar, intelektualac, stručnjak za ovo i ono, stoji znanje i iskrena namjera, da tu nema skrivenih ciljeva. U čitavim ešalonima dolazile su različite organizacije, strukture, pokreti, TV emisije, web portali, analitičari, pojedinci koji su činili takozvano civilno društvo. Upravo je tako nazvano samo da bi skrilo svoju pravu militantnu prirodu kojoj je bila namjera da antidemokratski i agresivno postavlja i smjenjuje sa vlasti, da tendenciozno tumači potrebe građana ili prekraja izborne rezultate, pa čak i historijske činjenice.
Naprimjer. Pokušavali su ovaj narod ubijediti da je prihvatljivo da živimo sa psima-lutalicama, da su njihova prava iznad povratničkih; da nisu za svo ono zlo krivi ni četnici ni ustaše već svi podjednako, a izraženo kroz podvalu „nacionalisti“; da su dobri odnosi sa Turskom kontraproduktivni; da je izmišljena priča o Izetbegovićevim „zlatnim kašikama“ grijeh jednak zločinima koje su predvodili Karadžić i Boban; da nam ne treba bosanski već BHS jezik… Mnogo, mnogo neistinitog i opasnog je bilo injektirano u kolektivnu svijest. A najopasnije od toga, i što je u svemu ovome glavni element, bio je – autošovinizam. On je trebao biti trajni sastojak našeg bića.
Razvlačili su pamet građanima godinama. Puk im je vjerovao. A onda, odnedavno, iako se činilo da je lobotomija uspjela, narod je pokazao znake ozdravljenja. Mada, treba priznati da je teško naći tačku u kojoj se ova teza potvrđuje pa je za to potrebno kontinuirano praćanje glasa naroda. Ipak, ako sebi postavite zadatak da jedno vrijeme pratite komentare po društvenim mrežama, vidjećete da oni u značajnoj mjeri pokazuju da narod zna prepoznati neistinu, skrivenu namjeru, nebitnosti, ispraznosti, nerad, izdajništvo, demagogiju, ali i njihove suprotnosti. Bosanski čovjek je, iako je donedavno drhtao od groznice koja mu je bila obuzela tijelo, razvio antitijela na propagandu, posebno medijsku. Nije li narod, poput kakvog doktora komunikologije, evo, sposoban dekodirati medijsko djelovanje – od pojedinačnog naslova novinskog teksta, do strukture redakcija i vlasništva?! Odbolovali smo još jednu bolest, savladana je. Pogledajte oko sebe!, prosječno obrazovan građanin će vam dati odličnu analizu bilo kojeg značajnijeg događaja, djelovanja, pojave. Mada, još uvijek ima mjesta za sazrijevanje, a ono se, prije svega, ogleda u roku koji je potreban da se pronikne u zakulisno, i u tom segmentu je primjetan napredak u kolektivnoj svijesti. Sada za nekoliko sedmica narod prepoznaje čitave politike, a koje su nekada mogle živjeti godinama i iscrpljivati organizam dok ne bi bila prepoznata njihova stvarna priroda, domet, cilj, pozadina. To će natjerati sve koje se žele boriti protiv ovog naroda da traže druge načine. Kontrolom javnosti i medija, kao njenim glavnim kreatorom i segmentom, a svojom najbitnijom uzdanicom, neće moći ništa postići.
Objektivno gledano, još uvijek ima mjesta za potpun i neprobojan odbrambeni mehanizam u borbi protiv neistine, podvala i propagande, ali se on postepeno izgrađuje.
Zaključimo. Opet se dogodilo čudo bosanskog otpora. Umjesto da ovladaju ovim čovjekom, on je od žestine i mnogobrojnosti napada – ojačao. Bože!, kakva je to bila mirnodopska pobjeda, naizgled nemoguća, kao ratno osvajanje Vlašića.
Mada je to druga tema, ali, kako to obično biva u Bošnjaka, i ovu medijsku, antipropagandnu pobjedu i uvježbavanje i očeličavanje naroda, poveli su i izgurali na svojim plećima – pojedinci, piše Saff.
