Dina

18
Novembar
Ona je prva žena koja je pred kamerom odlučila svjedočiti o onome što je doživjela
 
U proteklim godinama desetine muškaraca – državljana Bosne i Hercegovine i zemalja regije priključili su se terorističkim organizacijama i ratovali u Siriji i Iraku. Sa njima ili za njima odlazile su i njihove supruge, buduće supruge, čitave porodice. Neke su ostale udovice. Rijetke su se iz Sirije vratile u Bosnu i Hercegovinu.
 
 
Televizija N1 u Dnevniku donosi dio ispovijesti žene – povratnice iz Sirije, supruge borca Al-Nusra Fronta koji se smatra ogrankom terorističke organizacije Al-Kaida. U dogovoru sa sagovornicom nije otkriven njen identitet. Sagovornica državljanka je Bosne i Hercegovine. Jedna je od rijetkih žena koja je pobjegla iz ratnog sirijskog vihora. Otišla je u tajnosti. Prema vlastitoj tvrdnji – bez prisile.
 
Islam je prihvatila nekoliko godina prije odlaska u Siriju. Tamo je boravila godinu dana. Iz Turske u Siriju stiže ilegalno. Posrednici su za to platili dvije hiljade eura. Po dolasku stupa u šerijatski brak sa državljaninom jedne od zemalja regiona, borcem Al-Nusra Fronta, ogranka terorističke organizacije Al-Kaida.
 
Ona je prva žena koja je pred kamerom odlučila svjedočiti o onome što je doživjela. Samo iz jednog razloga – zbog svih ostalih žena iz Bosne i Hercegovine koje se sa djecom još uvijek nalaze u Siriji – na teritorijima pod kontrolom Al-Nusra Fronta, tzv. Islamske države ili u kampovima pod kontrolom kurdskih snaga.
 
Opišite nam život u tom mjestu?
 
“Ratna situacija i ratno stanje. Što se tiče svakodnevnog života malo je drugačije od rata kojeg smo mi proživjeli ovdje u Bosni. Hrane ima, vode ima, ako imate novac sve možete kupiti. Nije vam ništa nedostižno. U svemu tome najgore je bilo granatiranje. To je nešto što se definitivno ne može porediti ni sa čim drugim. To je najgora slika Sirije.”
 
Od čega ste strahovali?
 
“Iskreno, najveći strah mi je bio da će da padne granata i da ću ostati zatrpana negdje pod ruševinama, pošto sam viđala takve ljude. Ili da ću ostati živa i gušiti se – tako da me niko neće naći – ili da ću ostati bez ruke i noge. Nisam se plašila smrti, koliko sam se plašila tog stanja.”
 
Viđali ste mrtve ljude i ranjene ljude pod ruševinama. Vraćaju li vam se te slike danas?
 
Viđala sam. Vraćaju se, itekako. Pogotovo – vraćaju mi se slike djece i često sam na ulici mogla vidjeti djete bez noge i ruke, malo dijete. Svašta bi mi prošlo kroz glavu. Razmišljala bih kakava će njegova budućnost biti i šta se sve moglo biti sa tim djetetom samo da nije takva situacija.”
 
Neposredno po dolasku u Siriju, pod traumama, naša sagovornica počinje razmišljati o bijegu. U novembru 2017. uspijeva pobjeći. Ilegalnim putevima, za 600 dolara. Trudna preskače zid od oko pet metara da bi se domogla Turske. Tada je uhapšena i optužena za terorizam. Nakon tri zatvorska mjeseca turski sud je oslobađa optužbi za pripadnost terorističkoj organizaciji.
 
Vi ste željeli da dođete u Bosnu i Hercegovinu. U tome ste i uspjeli. Za koliko žena znate da to isto žele? Poznato je da ima više žena iz BiH koje su sa svojom ženom u jednom ili više kampova, prema dostupnim informacijama u jednom – sigurno. Vjerovatno i Vi znate za neke druge primjere?
 
“Ja lično imam kontakt sa dvije žene koje su ostale na teritoriji tzv. Islamske države. One se odavno žele vratiti. Pokušavaju, ali nemaju načina i nemaju novca za to. Traže pomoć na sve strane. Samo što ja imam osjećaj da su te žene zaboravljene od strane ove države, kao da ne postoje, kao da su izbrisane samim tim što su otišle tamo. Međutim, to su žene majke, žene koje imaju tamo djecu i koje su ostavile svoju djecu ovdje, koje pate za tom djecom i koje se nadaju povratku.”
 
Vjerovatno ste čuli i za žene koje su u kampovima?
 
“Da jesam, čula sam i za njih. Mogu samo pretpostaviti kako im je tamo. Ono što sam ja vidjela i kako je meni bilo je ništa naspram onog kako one žive tamo, ako se to može nazvati životom. I kako njihova djeca odrastaju i čime se hrane. To niko ne zaslužuje, pogotovo ne te žene koje imaju svoju državu koja je uređena i ima prostora za sve, pa mislim da bi se moglo potruditi da se pozabavi tim životima jer su to ipak naše građanke i zaslužuju da se vrate svojoj kući. Kakve god bile, otiše jesu. I ja sam otišla, pružila mi se prilika da se vratim, ja se samo nadam da će se i njima pružiti prilika da dođu svojim kućama i da žive normalnim životom. I znam, po sebi znam, te žene kad bi došle ovdje da bi to bila njihova zadnja šansa za taj neki normalan život. Znam njihova stanja tamo, znam njihovu svakodnevicu, znam da često požele da nisu žive uopšte. Takav im je život trenutno. Tako da, ja se samo nadam da će se nešto raditi po tom pitanju. Ako ništa, postoje načini da se barem pokuša.”
 
Nakon presude, sa djetetom rođenim u teškim zatvorskim uslovima – vraća se u Bosnu i Hercegovinu. Ima istu želju za sve druge žene sličnih sudbina.
 
Autor: N1
18
Novembar

Život policajca na državnom nivou ne vrijedi ništa s obzirom da policajci s ovog nivoa nisu osigurani već deset godina

Nakon svirepe likvidacije sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića objavljeno je da „glava sarajevskog policajca“ košta 30.000 KM, što je naišlo na zgražavanje javnosti.

Ministarstva unutrašnjih poslova svake godine raspisuju tendere na koje se prijavljuju osiguravajuće kuće, a ugovor se sklapa s najpovoljnijim ponuđačem. Riječ je o kolektivnom osiguranju.

Ali, u BiH postoji još šokantnih činjenica, a to je da pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu nemaju nikakvo osiguranje!

– Život policajca na državnom nivou ne vrijedi ništa s obzirom da policajci s ovog nivoa nisu osigurani već deset godina. Policajci na državnom nivou nisu osigurani već deset godina tako da ako se desi da policajac iz SIPA-e, Granične policije BiH i Direkcije za koordinaciju policijskih tijela izgubi život na službi porodice će dobiti samo izraze saučešća – potvrdili su za Patriju iz Sindikata SIPA-e.
Ovim pitanjem u Predstavničkom domu PSBiH bavio se zastupnik SDP-a Saša Magazinović koji je prije godinu dana tražio od Vijeća ministara BiH da mu dostavi informaciju o kolektivnom osiguranju uposlenika državnih upravnih organizacija.

Još tada je u odgovoru koji je dobio pisalo da uposleni u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), Službi za poslove sa strancima, Agenciji za policijsku podršku, Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadra i Agenciji za forenzička ispitivanja i vještačenja nisu osigurani po osnovu kolektivnog osiguranja.

Ništa se od tada nije promijenilo, a s obzirom da je Magazinović ponovo izabran za zastupnika u policiji se nadaju da će ustrajati u pokušajima da se ovaj veliki problem riješi.

Inače, iz Vijeća ministara kažu da je “jedan od razloga za ovaj problem jer nedostaju odgovarajuća zakonska rješenja u ovoj oblasti, na osnovu kojih bi se planirala budžetska sredstva za ove namjene”.

U Graničnoj policiji BiH policajci, isto kao ni drugi uposlenici, nisu osigurani po osnovu kolektivnog osiguranja, a kako je navedeno, veći broj njih sklopio je osiguranje, na osnovu vlastite odluke, s određenim osiguravajućim društvima.
Napominju da uposlenici sami snose troškove iz ličnog dohotka, putem platne liste.

Ni policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH nemaju kolektivno osiguranje, ali je sindikat omogućio svim uposlenima, bili oni članovi ili ne, da budu kolektivno osigurani 24 sata dnevno. I u ovom slučaju uposleni sami snose troškove osiguranja.

Autor: NAP

18
Novembar

Film koji je nastao 1986. godine izazvao je brojne kontroverze zbog scena koje su obilovale golotinjom.

U sceni "Da me vidi moja mila majka" pojavila se Mira Furlan, koja je važila za seks-simbol i filmovi u kojima je glumila gledali su se bez treptanja, prenosi Kurir.

To je bio prvi put da se u jednom našem filmu pojavljuje jedan muškarac koji vodi ljubav s dvije žene u moru, a Petar Božović je jednom prilikom za ''Ljepotu'' poroka rekao:

- To je tek začetak onoga što će sada biti, svi ovi tajkuni, sponzoruše - od morala u kome se nije smjelo otkopčati dugme do golih žena koje samo pokazuju svoje genitalije. A u suštini svega stoje žena i čovjek koji, gledajući sve te stvari, odolijevaju svim iskušenjima - istakao je Božović jednom prilikom i dodao:

- Ljepota je velika opasnost. Kroz cjelokupnu historiju čovječanstva, ona jeste prokleta. U nekim narodima su grebali lica lijepih žena da ne bi bile sjeme razdora - kazao je.

(Hayat/Foto:Screenshot)

18
Novembar

18. novembar 2015. godine ostat će crnim slovima upisan u historiji Bosne i Hercegovine. Svi svjetski i regionalni mediji prenijeli su informaciju da su u terorističkom napadu nadomak Sarajeva ubijena dva pripadnika Oružanih snaga BiH. 

Naime, prije tačno tri godine, oko 19:40 sati u ulici Safeta Zajke u Rajlovcu, Enes Omeragić u sportskoj kladionici ubio je dva pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Te kobne noći stradali su 26-godišnji Armin Salkić i 34-godišnji Nedeljko Radić, koji su radili na formacijskim mjestima vozača.



Napadač je ušao u kladionicu u ulici Safeta Zajke 214, i pucao iz automatskog oružja na vojnike, a potom i na autobus koji se nalazio u blizini. Nakon pucnjave, Omeragić je pobjegao i zabarikadirao se u porodičnoj kući u Ulici Ibrahima Perviza. Oko ponoći izvršio je samoubistvo upotrebom eksplozivne naprave, potvrđeno je tada iz MUP-a Kantona Sarajevo. 

Ubica Enes Omeragić bio je od ranije poznat policiji, a izvjesno vrijeme proveo je u zatvoru u Zenici. Kako su tada rekle njegove komšije, bio je povezan sa pripadnicima vehabijskog pokreta i sklon narkoticima, a jedno vrijeme je boravio i na ratištu u Siriji. 



Iz Ministarstva sigurnosti BiH poslije je potvrđeno da je laške povrijeđen još jedan pripadnik Oružanih snaga BiH, koji je nakon ukazivanja pomoći u Kliničkom centru Sarajevo pušten kući.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ovaj čin je okarakterisalo kao teroristički. 

Nakon sastanka u zgradi zajedničkih institucija BiH održana je vanredna sjednica šefova policijskih agencija u BiH. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić je nakon sastanka rekao da je pucanj u vojnike pucanj u državu Bosnu i Hercegovinu. 

Tragično stradali vojnici Oružanih snaga BiH Nedeljko Radić i Armin Salkić sahranjeni su u svojim rodnim mjestima, Nevesinju, odnosno Preočici, kod Viteza.

Nedeljko Radić rođen je 27. decembra 1981. godine u Nevesinju, a živio je u Vogošći. Bio je oženjen i otac maloljetnog djeteta.



Armin Salkić rođen je 8. augusta 1989. godine u Vitezu i nije bio oženjen.



Sve učestaliji napadi na policajce

U martu ove godine dvije osobe pucale su na pripadnike PU Doboj. U pucnjavi nijedan policajac nije povrijeđen, ali nakon pucnjave došlo je do fizičkog sukoba između policijskih službenika i dvije osobe. Dva policajca su povrijeđena tom prilikom. Kako je naknadno potvrđeno iz policije, na pripadnike je pucao Mustafa Hasanbašić, koji se nakon napada krio u minskom polju u Doboju, a uhapšen je dan nakon pucnjave na području Maglaja.



Sredinom augusta, u općini Novi Grad maskirani napadači pucali su na policajce prilikom pokušaja krađe vozila. Kako je navedeno iz MUP-a, dva policajca su pokušali spriječiti krađu vozila kada su tri maskirana napadača ispalila viša hitaca prema njima. Policija je uzvratila vatrom, nakon čega su se napadači udaljili u pravcu Istočnog Sarajeva. Prilikom udaljavanja sa mjesta događaja kriminalci su vozilom udarili jednog policajca, nanijevši mu teške tjelesne povrede. Ranjenim policajcima je ukazana pomoć u Općoj bolnici 'Prim. dr. Abdulah Nakaš' u Sarajevu.

Prije nekoliko mjeseci u Mostaru je ranjen policajac Đenan Hubana kada je pokušao spriječiti krađu. Patrola policije je obavještena da je u toku pokušaj krađe građevinske mašine, te se odmah uputila na lice mjesta. Po dolasku policijske patrole, izvršilac je pucao na službeno vozilo i ranio policajca.



Događaj koji se desio u jutro 26. oktobra potresao je javnost u Bosni i Hercegovini i regionu. Policajci Adis Šehović (46) i Davor Vujinović (43) ubijeni su u brutalnom napadu u naselju Alipašino Polje kada su pokušali spriječiti krađu vozila. Kriminalci su pucali su u službeno vozilo u pokretu, tako da policajci nisu stigli ni reagovati. Na licu mjesta su ubili Šehovića, a teško ranili njegovog kolegu Vujinovića, koji je nakon nekoliko sati preminuo na KCUS-u. 





Šta više treba da se desi kako bi nadležni organi Bosne i Hercegovine počeli borbu protiv organizovanog kriminala? Kada su kriminalci u stanju ubiti vojnike i policajce onda su u stanju učiniti bilo šta. U šta onda treba da vjeruju obični ljudi, koji u svakom trenutku mogu biti žrtva kriminalaca i terorista? Ni mi, ni naša djeca nismo sigurni na ulicama u Bosni i Hercegovini i živimo u strahu. 

Poslovica kaže da se iz svakog poraza uči se lekcija. Čini se da Bosna i Hercegovina ni tri godine nakon brutalnog ubistva pripadnika Oružanih snaga BiH nije naučila lekciju, jer su Adis i Davor također ubijeni na stravičan način od strane kriminalaca. 

Nemojmo dopustiti da se desi novi napad ili ubistvo policijskog ili vojnog službenika!

Istočna Bosna