Izmjenama Krivičnog zakona BiH koje je u julu 2021. godine nametnuo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, zabranuje se negiranje genocida i drugih ratnih zločina, kao i dodjeljivanje priznanja, nagrada, spomenica ili bilo kakvog podsjetnika osobi osuđenoj pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin.
Memorijalni centar Srebrenica-Potočari obilježio je 19. godišnjicu od prve dženaze žrtvama genocida, a te 2003. godine ukopano je 600 žrtava. Predmeti ukopanih žrtava zauvijek su sačuvani u Spomen-sobi Memorijalnog centra, kao i svjedočanstva preživjelih članova njihovih porodica.
Predsjedavajući Upravnog odbora Memorijalnog centra Ševket Hafizović kazao je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kako je nevjerovatno teško što, nakon toliko godina od prve dženaze, veliki broj preživjelih žrtava nije pronašao svoje najmilije.
“Danas je tačno 19 godina od kada je prva dženaza obavljena u Memorijalnom centru Potočari, odnosno kada se 2003. godine vratilo naših 600 sugrađana, nažalost u tabutima, i od tada pa evo do danas nismo vjerovali da su tolike razmjere zločina, genocida”, rekao je Hafizović.
On je kazao kako se genocid ogleda i u postupanju onih koji ga nastoje prikrivati poslije toliko godina, kao što su ga, kako je rekao, pokušali sakriti nakon što su ga počinili.
“Dvadeset pet – trideset godina poslije zločina ili 19 godina od prve dženaze, nažalost, i danas imamo poruke nepriznavanja genocida, dakle ne žele se suočiti s tim, ne žele preuzeti odgovornost”, kazao je on.
Izmjenama Krivičnog zakona BiH koje je u julu 2021. godine nametnuo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, zabranuje se negiranje genocida i drugih ratnih zločina, kao i dodjeljivanje priznanja, nagrada, spomenica ili bilo kakvog podsjetnika osobi osuđenoj pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin.
Hafizović smatra da je ovaj potez donio ogromne pozitivne promjene, ali dodaje da se zakon mogao donijeti i puno ranije, kako porodice žrtava ne bi godinama slušale uvrede i negiranje.
“Barem ovi oficijelni zvaničnici institucija neće više ili će sasvim rijetko negirati genocid. O građanima je sasvim nešto drugo – kad s njima pričate u četiri oka, oni to, naravno, sve priznaju, ali ne smiju izaći u javnost”, rekao je on.
On je mlade generacije pozvao da posjete Memorijalni centar Srebrenica-Potočari svaki dan i uvjere se u istinu koju on prikazuje kroz dokumente, presude, kao i usmena svjedočanstva koja su snimljena u okviru projekta “Životi iza polja smrti”.
“To je na neki način naš motiv ovdje, da se kultura sjećanja njeguje, da se jednostavno nikad ne zaboravi ono što se desilo ovdje u Srebrenici 1995. godine. Čuli smo toliko puta rečenicu: ‘Nikad više…’, a čini mi se da se u Evropi Srebrenica upravo ponavlja”, kazao je Hafizović.
BIRN BiH i Memorijalni centar Srebrenica su u februaru ove godine otvorili Spomen-sobu “Životi iza polja smrti”, a u njoj je predstavljeno 100 ličnih priča preživjelih svjedoka genocida i predmeti koje su dali kako bi se sačuvali od zaborava i doprinijeli smanjenju negiranja genocida.
Benudin Bajraktarević, jedna od preživjelih žrtava genocida, govorio je za ovaj projekat i poklonio Memorijalnom centru fotografiju svog oca Bege Bajraktarevića, kojeg je, zajedno s braćom, izgubio u genocidu.
Tijela njegovog oca i braće pronađena su kompletna u primarnoj grobnici, a sahranjeni su u prvoj kolektivnoj dženazi na današnji dan 2003. godine.
“Saznao sam, i kroz dokumentaciju i kroz razgovore sa… sa određenim ljudima, da su ustvari oba moja brata i otac, nažalost, poginuli, odnosno da je moj mlađi brat, koji je od nas odvojen u Potočarima, moj brat Ešad, ubijen u poljoprivrednoj zadruzi u Pilici, nedaleko od Bijeljine. Moj otac, isto tako, ubijen je u onim betonskim objektima u Kravici, a moj drugi brat Pašad je nađen nedaleko od slobodne teritorije iz pravca Križevića prema Crnom vrhu i… i Capardama”, rekao je on tokom svjedočanstva za projekat.
Govoreći o posljednjem susretu sa ocem i bratom, kazao je kako nije slutio da će to biti rastanak za zauvijek i da on nije puno govorio tada. Sjeća se, kako je rekao, da su majka, otac i brat razgovarali.
“Kroz vrijeme i sva ta dešavanja, znajući da se ustvari poslije toga nismo nikada uspjeli vidjeti, taj rastanak je za mene bio prekratak. Da tako kažem, i prekratak i dugovječan. Prvo i posljednje viđanje od te ‘95. pa do dan-danas”, kazao je on.
Njegov otac Bego je u trenutku rastanka imao 41 godinu, brat Pašad 17, dok je brat Ešad imao samo 14 godina.
Ostala svjedočanstva snimljena u okviru projekta “Životi iza polja smrti” možete pogledati na stranici ili u Memorijalnom centru Potočari-Srebrenica.
