A "odbrana" Bijeljine od 31. marta i u prva četiri dana aprila 1992. godine bila je obilježena privođenjem Bošnjaka, masovnim ubijanjem civila u njihovim domovima.
Snažna eksplozija probudila je Bijeljince iza ponoći 31. marta 1992. godine. Aleksandar Zekić bacio je bombu u kafić kod autobuske stanice, povrijeđeno je šest osoba. Bila je to najava za rat u ovom gradu i teror koji će uslijediti narednih dana. Dan poslije, 1. aprila prije 30 godina Bijeljina je gorjela.
Tog dana "Tigrovi" koje je vodio zločinac Željko Ražnatović Arkan okupirali su Bijeljinu. Ulaskom u Bijeljinu Arkan je preuzeo vlast u gradu te naredio sistematsko zlostavljanje i ubijanje muslimanskog stanovništva.
Arkanovci i domaći pomagači tih dana ubili su najmanje 150 civila, a prema podacima Udruženja Povratak, do 1995. u ovom gradu ubijeno je najmanje 500 civila.
Tada je ubijeno najmanje 48 civila Bošnjaka. Leševi su danima ležali po ulicama. Sljedećih mjeseci nastavio se neviđen teror, pljačka, ubijanje i protjerivanje Bošnjaka. Na prvi dan Bajrama, 4. aprila, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda ovladala je Bijeljinom. Arkan je tada u izjavi za medije govorio o "oslobođenoj Bijeljini". Dok su Arkanovci "oslobađali Bijeljinu", na minaretu džamije lepršala je srpska zastava, koju je Arkan postavio po ulasku u Bijeljinu.
Kamere su zabilježile kako ratna zločinka Biljana Plavšić 4. aprila 1992. godine, nakon obilaska grada, zahvaljuje Arkanu, te proglašava "oslobađanje" Bijeljine.
Jedan od najpoznatijih svjetskih fotoreportera Ron Haviv uspio je fotografisati zvjerstva Arkanovih "Tigrova" na ulicama ovog grada. Havivove slike obišle su cijeli svijet i doprinijele upoznavanju svjetske javnosti s istinom o ratu u BiH.
Protiv Željka Ražnatovića Haški tribunal potvrdio je optužnicu, ali su od sudske pravde bile brže Arkanove ubice. Biljana Plavšić priznala je u Haškom tribunalu da je učestvovala u pripremi etničkog čišćenja na širokom području, pa i onog u Bijeljini, te je osuđena na 11 godina. Zločini u Bijeljini uključeni su i u haške presude Mići Stanišiću, ministru unutrašnjih poslova RS-a, osuđenom na 22 godine, Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine RS-a, na 20 godina, Radovanu Karadžiću, predsjedniku RS-a, i Ratku Mladiću, komandantu VRS-a, osuđenim na doživotni zatvor.
Početkom decembra prošle godine SIPA je uhapsila sedam osoba zbog zvjerske likvidacije 22 člana bijeljinskih porodica Sejmenović, Malagić i Sarajlić.
Svi oni zvjerski su likvidirani u zoru 25. septembra 1992. godine. Živjeli su u bijeljinskom naselju Bukreš. Pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, poznate pod imenom Pahuljice, izveli su iz kuće sve civile koji su se tu zatekli, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i pobili.
Tijela ubijenih su bačena u Drinu. Deset godina kasnije, 2002. na groblju u Sremskoj Mitrovici pronađeni su posmrtni ostaci 13 tijela, ukopani pod oznakama NN. Za sva nađena tijela postojala je uredna dokumentacija koju su vodili srbijanski organi i institucije.
Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (stari šest i 10 godina), njihova majka Amira (rođ. 1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem ( 1952), njihova kćerka Selma (1980. - imala je 12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931).
Ubijeni su i Sejmenovići: Jusuf (1949), njegova žena Izeta (1951) i djeca Edina (1973) i Edin (1979). I Malagići: Rašid (1947), njegova majka Haša (1926), žena Amira (1953) i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
Jusuf Trbić je uoči rata bio poznati novinar. U toku rata je preživio teška mučenja i samo čudom ostao živ. Prenosimo dio njegovog teksta objavljenog na web stranici preporodbn.com:
- Ujutro 1. aprila Arkanova jedinica je ušla u grad i počela ubijanje civila. S Arkanovcima su hodali domaći rodoljubi, koji su pokazivali prstom koga treba, a koga ne treba. Nepoznati ljudi u novim uniformama i s crnim kapama na glavama, naoružani do zuba, počeli su odvoditi ljude s ulica i upadati u kuće. Pucali su na sve. Iza njih su ostajali mrtvi nedužni ljudi, žene, djeca. Nakon te krvave orgije Krizni štab SDS-a objavio je spisak ubijenih, sa 40 imena, i na tom spisku bili su samo civili. Ni jednog jedinog čovjeka koji je ubijen u uniformi i s oružjem u ruci. Štaviše, ni jedan takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, ni jedan nije ni viđen, i do dana današnjeg nije iznijeto ni jedno jedino ime nekog Bošnjaka, Hrvata ili Albanca koji je makar kamenom gađao srpske vojnike. Ni jedno jedino. Do danas samozvani "oslobodioci" grada papagajski biflaju jednu te istu, napamet naučenu priču, kako su oni, eto, branili grad od nekakvih muslimanskih ekstremista (srpskih esktremista nije bilo), smijući se nad bolom tolikih porodica zbog ubijenih nevinih ljudi. Branili su grad od starih žena, od djece, od onih koji nisu ni znali šta ih je snašlo i nisu imali ni najmanju šansu da se odbrane.
Mnogo puta postavio sam pitanje onima koji se hvale zločinima: ako ste tada odbranili grad od nekih nevidljivih neprijatelja, zašto se nastavili da ga branite, na isti način, još četiri godine, ubijajući, progoneći, pljačkajući, tjerajući u logor i na Majevicu? Pitao sam: da li ste grad branili zločinima nad djecom Sarajlića, Sejmenovića i Malagića ili mrtvim tijelima brata i sestre Kemala i Kemale Isić od dvije i četiri godine? Da li ste to činili tjerajući preplašene ljude na prisilni rad, silujući i otimajući tuđe? Da li ste to činili rušeći sve džamije, sve do jedne, i uklanjajući svaki njihov trag, čak i u katastarskim knjigama? Sljedbenici zločina nikad se nisu ni osvrnuli na takva pitanja. Nastavili su da gaze po našim životima, po našim sjećanjima, po našem bolu, po našim suzama. Ali ako oni uporno iznose laži ili neće ni da govore o tome, mi ne smijemo prestati, nikad, jer to je jedini način da laž ne pobijedi, jedini način da sačuvamo dostojanstveno sjećanje na naše žrtve. Drugog nema.
