Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Srebrenički imam Ahmed Hrustanović i nakon 25 godina vraća se pismima koja mu je pisao njegov rahmetli babo Rifet Hrustanović iz zaštićene zone UN-a u Srebrenici.

- Dragi, piši svom babi, ko me može više razgovoriti od vas. Eto, sine, molio bih te da učiš dobro i da budeš dobar momak. Na slici te gledam svaki čas i sve mi je teže da živim sam. Eto, sine moj, voli te tvoj babo - stoji, između ostalog, u pismu koje je Rifet pisao svom sinu Ahmedu 25. septembra 1994. godine. 

Pismo koje je Ahmedu pisao otac 1994. godine iz Srebrenice 

Sinoć je, kaže, sa majkom i suprugom listao pisma koja mu je otac slao, a koja je sačuvala njegova majka i uvijek je, kaže, otac pisao dva pisma, jedno njemu, a jedno njoj.

- Mama je sačuvala pisma, znao sam za njih, ali nikako čovjek da ih uzme da se suoči s njima. Kad sam bio mlađi, čitao sam ih, ali trebalo je vremena da ih uzmem ponovo. Nije bilo lahko uzeti u ruke i čitati njegove riječi. Teško je, nije lahko ponovo preživljavati to sve. U čovjeku se bude emocije – priča Hrustanović za Faktor.

Rifet Hrustanović 

Imam Hrustanović ističe kako je njegova porodica živjela u srebreničkom selu Miholjevine, te su mjesec proveli u Srebrenici, bježeći od agresora.

- Zatim smo 1993. godine prebačeni konvojima u Tuzlu, a otac je zajedno sa braćom i djedovima ostao u Srebrenici. Dvije godine slao nam je pisma, a danas ih imamo više od 200. Pisma su znala putovati i po dva mjeseca, a sve je išlo preko Crvenog krsta. Svašta je pisao, interesovao se kako smo, pitao je jesmo li gladni. Pisao je i da mu je žao jer nas je pustio da idemo od njega. Svašta je stalo u ta pisma – kazao je Hrustanović.

I njegovoj mami je teško, ali iako zna šta piše u tim pismima, kako kaže Hrustanović, često sjedne "da se ispriča s njima".

- Dođe joj s vremena na vrijeme da ih prelista, kaže da se tako ispriča s njima. Tu nisu samo pisma mog oca, imamo pisma i od amidža, djedova, daidža. Nastojima da ih sve sačuvamo jer to je personalizacija genocida, dokumentacija o genocidu. Ja nisam do sad shvatao da je to tako važno, ali sada sam siguran da itekako jeste. Kroz pisma imamo pogled šta se dešavalo u to vrijeme u jednoj porodici, a ovo nije samo naša porodica, većina ih je imala istu sudbinu – kazao je Hrustanović.

Njegov otac ubijen je zajedno sa dvojicom braće u Kravici 13. jula 1995. godine.

- Tek smo 2007. godine saznali da je pronađen. Ja sam bio na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i došla je potvrda da su pronađeni i identifikovani, a mi smo 2012. godine odlučili da ih ukopamo, a djedove smo ranije ukopali. Izgubio sam babu, dvojicu djedova, dvojicu amidža, dvojicu daidža, i to su samo uži članovi porodice, a niko od muških članova moje porodice nije ostao živ – kaže Hrustanović koji već šestu godinu živi i radi u Srebrenici kao imam.

- Ovdje sa svojim narodom, hvala Bogu, lijepo mi je, sa svojim gradom i sa svojim šehidima – zaključuje Hrustanović.