Sakib Ahmetović (70) iz sela Lonjin, općina Bratunac, preživio je torture logora u filskuturnoj sali OŠ "Vuk Karadžić".
Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine, njega i sve Bošnjake iz njegovog sela i okoline, kako je ispričao u potresnoj ispovijesti za Faktor, "komšije Srbi i srpske paravojne jedinice mučile su dok dušu ne bi ispustili".
Sakib je svaki dan svjedočio užasima kakve zdrav razum ne može zamisliti, a sve to ostavilo je zauvijek posljedice jer, i tri decenije poslije, ističe da "još vidi iste te zločince koji ulaze u fiskulturnu salu, držeći u rukama spisak sa koga prozivaju ljude koji su na redu za mučenje"…
Sakib je danas predsjednik Udruženja preživjelih logoraša Bratunac.
- Pala je Bijeljina, pao je Zvornik. Niko nije reagovao. Došao je Bratunac na red. Aprila 17. srpska vojska, paravojne jedinice i sve to dolaze u Bratunac sa teškim naoružanjem. Odmah počinje etničko čišćenje bogatijih osoba koji su bili direktori, profesori, inženjeri na ovom području. Prvo su njih počeli da ubijaju, da im uzimaju imovinu. Kada su to završili, a to je sve trajalo do 1. maja, onda su počeli sve redom. Svo zlo počelo je od komšija i paravojnih jedinica. Logor je osnovan odmah 17. aprila. Kod osoba kod kojih nisu mogli da dođu do novčanih sredstava, oni su ih vodili u logor. Bratunac je bio pun logora, bilo ih je 11, a maltene samo iz OŠ "Vuk Karadžić" je poneko ostao živ. U svim logorima u kojima su privedeni ljudi su ubijeni – prisjeća se Sakib.
Ističe da je svo stanovništvo prvo dovedeno na stadion "Bratstva i jedinstva" u Bratuncu, kompletne bošnjačke porodice.
- Bilo je ubijanje na stadionu. Prozivanje, mučenje pred nekoliko hiljada stanovnika. Gledali su kako odvode djevojke, kako mladiće tuku. Naknadno dolazi razdvajanje muškaraca od porodica i odvođenje u logore. Osnovna škola "Vuk Karadžić" je logor smrti. Tako smo ga zvali. Mi koji smo dovedeni tu, nas oko 700, možda su trojicu ubili metkom, svi ostali su teško mučeni – udarani su šipkama, bejzbol palicama, čokama. Stave ih uza zid pa se zalijeću i lome ih. Lomili su nas. Kad nas oštete, kad vide da krvarimo, onda uzmu određene grupe ljudi, iznose ih vani i onda čuješ strijeljanje. Sve vrijeme je trajala borba. Ko god je znao od muslimana nešto da uči, učio je da mu Bog olakša da izdrži to što gleda i trpi. Ili da dođe na red da bude ubijen da više ne gleda. Jer smo bili osuđeni da će nas sve pobiti. U jednom su trenutku rekli, kada je bilo previše krvi, da nas neće ubijati, nego će nam povaditi krv. Postoji mogućnost da su određenim osobama koje su ostale, da je baš njima povađena krv. Ono što oni pričaju da su Albanci radili na Kosovu, oni su tada radili nama. Međutim o tome se ne priča – govori Sakib.
Naglašava da su sva mučenja radili sa velikim užitkom. U logorima nije bilo hrane, nije bilo vode, samo smrti i krvi na sve strane.
Kako je poslije Bratunca završio u logoru na Palama, kako i nakon koliko vremena je oslobođen, kako je tražio svoju porodicu koja je imala vijest da je strijeljan. Gdje se prvi put sreću, kada i zašto su se morali vratiti u BiH, i ima li suživota danas u njegovom selu, ispričao je za Faktor.
Cijeli razgovor pogledajte u videu.
