U bratunačkom naselju Hranča danas je, 3. maja 2023. godine, prigodnim programom započela višednevna manifestacija „Dani sjećanja na žrtve genocida u Bratuncu“, kojom će se preživjeli stanovnici ovog podrinjskog mjesta prisjetiti najstravičnijih zločina tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te odati počast nedužno ubijenim bošnjačkim civilima.
Današnjem obilježavanju prisustvovali su i predstavnici udruženja koja okupljaju preživjele žrtve, predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Bratunac, poslanik u Narodnoj skupštini Rs-a, Ramiz Salkić.
Prije 31 godinu, na današnji dan, započeo je progon Bošnjaka iz naselja Hranča, ali ujedno i progon i etničko čišćenje na području cijele opštine Bratunac.
Naselje Hranča je potpuno spaljeno od 3. do 9. maja 1992. godine. Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine ubijena su ili poginula 93 stanovnika Hranče, Repovca i Borkovca. Ubijene su 4 žene, 12 djece, od čega je 5 djevojčica i 7 dječaka, i 77 muškaraca različite starosne dobi.
Najmlađa ubijena osoba je Amina Hajdarević, beba od nekoliko mjeseci, dok je nastarija ubijena osoba Avdo Ramić koji je u trenutku ubistva imao 74 godine.
O progonu Bošnjaka Hranče u knjizi „Genocidna namjera Bratunac 1992.godine“, autora Ramiza Salkića, govori 27 stanovnika Hranče koji su živi svjedoci za buduće generacije o onome što se dešavalo Bošnjacima Hranče i Bratunca.
Dijelove nekih svjedočenja vam prenosimo u nastavku da se podsjetimo, prenosimo i nikada ne zaboravimo zločine nad Bošnjacima Hranče, Bratunca i Bosne i Hercegovine:
„U Hranči se živjelo složno. Zemlja je bila rodna i šta god usiješ bude dobar rod: krompir, pšenica, žito, ječam, duhan, malina, jagoda... Kada je berba, svako svakome pomogne, milina jedna.“
“Nismo mogli ni zamisliti da će doći do rata. Pogotovo nismo mogli povjerovali da je moguće da naši prve komšije budu naši najveći krvnici. Međunacionalni odnosi su decenijama bili dobri, družili smo se, išli jedni drugima... Međutim, na kraju je ispalo da su nas upravo komšije Srbi najviše uništili.“
„Kada sam ujutro 3. maja 1992. izašla iz kuće, vidjela sam puno vojnika pored ceste. Neko je rekao da bježimo u šumu. Tako smo svi krenuli prema Ramićima. Bježali smo, a nismo znali zbog čega i od koga. Došli smo do kuće Ćamila Ramića, koja je bila posljednja u selu i tu smo se svi sakrili. Uglavnom su tu bile žene i djeca, ali su tu bili i Hašim, Ćamilov sin, Osman, Šaćir i Ćamil. Tu je bila velika galama i plač djece. Smatrali smo da smo sigurni u tom podrumu. Čuli smo napolju pucnjavu i galamu, ali nismo vidjeli ništa iz podruma. Kasnije su provalili u podrum i izveli muškarce. Čuli smo da ih udaraju napolju. Potom su i nas izveli iz podruma i poveli prema cesti. Bilo je tu vojnika s raznim uniformama i dosta naših komšija, koje ja ne znam po imenima, ali sam ih viđala po Bratuncu. Kako smo išli, vidjeli smo s desne strane u jednoj njivi puno vojnika u uniformama JNA. Jedan mladi vojnik je plakao i govorio nam je da se ne plašimo i da nam se neće ništa desiti. Mi smo bili u velikom strahu, jer su pucali, palili kuće, tjerali nas. Kada smo prolazili pored naše kuće, majka im je rekla, ako će paliti našu kuću, da iznese nenu Hašu, koja je bila nepokretna. Samo su nam rekli da produžimo. Noć je već počela da pada. Pucali su iz pravca rijeke i preko naših glava. Svi smo bili isprepadani i čekali smo da nas pobiju. Govorili su nam svašta. U jednom momentu neko od vojnika je opsovao i rekao: Prestanite pucati! Poubijat ćemo se između sebe. Čitavo vrijeme dok su tako pucali nama su govorili da naši pucaju iz pravca rijeke i da nas oni brane. Htjeli su da naprave sliku da nas naši napadaju. Kasnije, u toku noći, rekli su nam da se vratimo u selo. Mi smo otišli do mjesta gdje su postrojili onu devetericu, da vidimo ima li nešto, da li su koga ubili..., međutim, tu ništa nije bilo.“
„U ranim jutarnjim satima 3. maja 1992. godine počelo je pucati sa svih strana. Šesterica momaka i moj suprug su otišli u obližnju šumu, a mi smo ostali u kući. U toj pucnjavi, pored moje kuće je poginula petogodišnja djevojčica Selma Hodžić, a njena nena Hajrija je ranjena. Oni koji su ubili djevojčicu, prenijeli su tijelo i bacili pored moje drvorišne ograde, misleći da je dijete moje.“
„Dobro se sjećam da je 3. maja 1992. srpska vojska zapalila Ramiće. Bili smo uplašeni i bilo nam je žao ljudi koji su ostali bez ičega i željeli smo da ih primimo u svoje kuće, da im olakšamo. Nakon što su pogorjeli, došli su kod nas da im pomognemo. Međutim, sutradan 4. maja 1992. godine, u naše selo dolazi R. R., iz Radovića, kako bi nam zaprijetio da ne smijemo pomoći nikome iz Ramića, inače će nas poklati i zapaliti selo.“
„Kod Huse-ef. su našli hamajliju, nakon čega mu je jedan četnik odsjekao glavu. Taj četnik će kasnije zarobiti moju rodicu i mene. On i još jedan su i izvršili sva ubistva. Prije dolaska na to mjesto, ubili su Hašima i dva njegova sina, pred njihovom kućom. Kada su Husu-ef. zaklali, naredili su djeci, koja su bila u grupi, da sklone tijela iza neke karoserije kamiona. On je došao među civile i onaj krvavi nož obrisao o pantalone. Došao je autobus. U grupi s nama je bila Cica, koja je bila pred porodom. Kada smo, s ostalim civilima, krenuli da uđemo u autobus, moju rodicu, Cicu i mene su vratili. Nisu nam dali unutra. Bio je tu njihov oficir, koji je trebao Cicu da vozi u Poloznik. Mi smo ga molile da i nas poveze u Bratunac. Rekao nam je da ne smije. Ostala su tu i ona dvojica vojnika, koji su ubijali. Dok su civili bili na stanici, četnici su iz grupe izvodili neke u bunker, na razgovor. Uvodili su i dosta žena tu. Taj oficir je otišao sa Cicom, a nas dvije, mene i rodicu su zarobili i natjerali da uđemo u drugo vozilo. Bila sam sva od modrica. Samu sebe sam udarala, brinući se za petero djece, koje sam ostavila u Bratuncu. Kada smo ušle u vozilo i sjele na zadnje sjedište, vidjele smo da je sve ‘okićeno’ bombama i puno naoružanja. Vrištala sam i plakala, govorila da me vrate, da uzmem djecu, pa neka nas onda sve ubiju, samo da ih ne ostavljam. Rekli su mi da ću se vratiti. Dugo smo putovali i došli u Miliće. Na svakom punktu su im govorili da nas daju njima, pokušavali su i da nas izvuku iz vozila. Kada smo došli u Miliće, oni su htjeli da idu u neka sela po naoružanje, kroz neke šume. Tako su nas odveli nekuda. Preklinjale smo ih da nas puste. To su bili momci od osamnaest godina, koji su iz vojske povučeni – sada su bili ‘arkanovci’. Došli smo u neku šumu i upali smo autom u blato. Nisu ga mogli izvući. Naredili su nam da izađemo. Izvadili su tri automatske puške, zolju i još neke stvari u ruksaku. Jedan je uhvatio moju rodicu za ruku i odveo je na jednu stranu. A ovaj drugi je uhvatio mene za ruku i poveo me negdje. Ispalili su zolju u auto i zapalili ga. Dugo smo išli pješke i sišli smo u Miliće. Nisam znala gdje su mi rodicu odveli. Ja sam nosila automatsku pušku koju mi je on dao, ali sam se sva tresla od straha. Rekao mi je da stavim Arkanov kačket i da ga saslušam dobro: Idemo sada u moju kuću i tu ćeš prenoćiti. Kada uđemo kod mojih u kuću i kada te budu pitali odakle si i ko si, ti reci da si Arkanova i da si bila s nama.“
„Uskoro smo u koloni dotjerani u Repovac na autobusku stanicu. Po mojoj procjeni, bilo nas je oko 200 civila. Četnici su bili raspoređeni s obje strane ceste. Pred nas je izašao S.B. Imao je u rukama pušku. Bio je onizak i puška koju je nosio gotovo je dohvaćala asfalt. Rekao nam je: – Cigani jedni! Recite mi da li da vas pokoljem, da li da vas popalim ili da vas upucam iz puške. Svi smo šutjeli. U tom trenutku, odnekud se pojavi njegova supruga, obrnu ga oko sebe i reče: – Šta radiš sa tog nedužnog naroda? Šta su ti uradili? Šta ćeš kada sutra neko dođe tako tvojoj djeci?“
„Dovezli su nas na parking pred zgradu Opštine Bratunac. Neki ljudi su rekli da muškarci moraju izaći. Neke među nama su zvali čak i po imenima. Tražili su Arifovića, obućara i druge. Tražili su neke ljude, a nas su samo prstom odabirali i naređivali da siđemo. Sišli smo. U obližnjim kafićima sjedila je vojska u baštama. Imali su puške i pogledom su nas ispraćali. Iz kafića ‘Lord’ dobacivali su da nas treba sve pobiti. Kada su nas postrojili u kolonu po dva zarobljenika, poveli su nas prema OŠ ‘Vuk Karadžić’, koja je udaljena nekoliko stotina metara. Ispred glavnog ulaza, na koji su ulazili nastavnici, postrojili su nas u vrstu i to na stepenicama, na mjestu gdje smo se prije nekoliko godina postrojavali za grupno školsko fotografisanje u završnom razredu u toj školi. Za našu školsku uspomenu. Tražili su da predamo dokumente, ključeve, zlato, novac... Dali smo ono što smo imali. Odatle su nas odveli na drugu stranu škole, na ulaz na koji smo ulazili kao djeca. Na taj ulaz se ulazilo i u fiskulturnu salu. Imao sam loš predosjećaj, iako nisam imao nikakve informacije o tome gdje idemo. Kada smo došli u školsko dvorište, tamo gdje smo se kao djeca okupljali u redove, čekajući da uđemo u školu, nakon onog što sam vidio tada sam pomislio u sebi: Moj babo, lijepa smrt metkom! Dočekao nas je stravičan prizor. U jednom dijelu dvorišta bili su nabacani mrtvi ljudi, jedni na drugima. U drugom dijelu su tukli nekoga. Krvi je bilo na sve strane. Nas su uvodili u salu u grupama po nekoliko ljudi. To je bila fiskulturna sala u kojoj smo imali časove fizičkog vaspitanja. Dok smo čekali na ulazak, neke ljude su iznosili iz sale. Dok smo ulazili, gledali smo nevjerovatne prizore, kakve normalan um ne može zamisliti. Hodnik je bio pun krvi, svlačionice na desnoj strani još krvavije. Ušli smo u salu. Centar, gdje se podbacivala lopta kada smo igrali košarku, bio je slobodan, a oko njega je bilo puno ljudi. Vidio sam da nekoga tuku u tom krugu, na centru. Nama su rekli da sjednemo tu. Jedino slobodno mjesto gdje sam mogao sjesti, bilo je upravo do toga kruga, jer su ljudi bježali što dalje od njega, kako ne bi i sami dospjeli u ruke krvnika. Bio sam odjednom ispred čovjeka, koji je sav krvav, bio u krugu i kojega su udarali. Nisam ga mogao prepoznati. Zločinci su ga maltretirali i tukli, a čovjek je bio gotovo mrtav. Onda su mu naredili da ustane. Nije imao snage i nije mogao ustati, iako je pokušavao. Tada je jedan od njegovih mučitelja, izvadio pištolj i pucao mu u nogu. Sjećam se samo blagog trzaja te noge. Zlikovac je i dalje zahtijevao od čovjeka da ustane. Potom mu je pucao i u drugu nogu. I dalje je tražio da ustane. Čovjek je bio toliko premlaćen da mu se lice nije moglo prepoznati. Na kraju mu je četnik pucao u glavu. Nikada ne mogu zaboraviti taj blagi mlaz krvi koji je krenuo iz te rupe od metka. Onda su nekim našim ljudima naredili da ga iznesu. Kada su s njim završili, onda su meni rekli: – Ti, mali!“
„Tražili su od nas da se okrenemo leđima prema potoku. Provalija je bila duboka tri-četiri metra, zarasla trnjem i žarom. Držao sam suprugu za ruku. Bila je s moje desne strane i posljednja u redu za strijeljanje. Ponovo su tražili da se pomjerimo nazad tako da smo skoro popadali u pomenutu provaliju. Jedan od naoružanih je krenuo da se malo više popne na padinu, jer smo mu bili preblizu, oko tri metra. Kada se dovoljno izmakao uz padinu, učvrstio se, da ne bi klizao na vlažnoj zemlji i travi, nategnuo je automatsku pušku i rekao: – Pomolite se Bogu! Zapucao je! Padali smo nazad: ubijeni, ranjeni od metaka i od pritiska ispušnih gasova iz puške. Muk, a zatim se čulo lagano krkljanje ili izlaženje krvi iz rana ubijenih. Ne znam. Držao sam i dalje ruku moje supruge. Bila je živa. Kasnije su doveli Hamedinu Ramić. Neki zlikovac je rekao: – Pogledaj dole! Nekako, u istom trenutku, čuo se pucanj i pad ubijene Hamedine. Bili su i dalje iznad nas. Čuo se ponekad sasvim lagan šapat ili kretanje, a zatim ponovo nečiji glas. – Ona žena! Pucanj! Lagano pušteni glas i stisak ruke! Ubili su moju suprugu Halimu. Polahko se hladila njena ruka u mojoj. Pobili su nas, a znali su da niko od ubijenih ništa nije nikome uradio, da nije učinio nikakvo zlo, da bi bio ubijen. Bili su samo njima poznati razlozi. Ležao sam u trnju, žari i vodi, možda do 20:00 sati. Vrijeme u takvim situacijama nije moguće odrediti. Neko me počeo drmati i zvati imenom. Nisam vjerovao, mislio sam da je neko od izvršilaca strijeljanja. Nisam bio siguran. Tada me uhvatio još veći strah. Ponovo poziv, novi šapati i glasovi. Podigao sam glavu i pogledao u pravcu odakle smo pali. Bio je već mrak. Iz ‘mrtvih’ je ustalo šest osoba.“
„Većina stanovništva je vjerovala da neće doći do rata. Međutim, kod mene je bila druga priča – bio sam 100% uvjeren da rat dolazi. Pratio sam mnoge novine, razgovarao s ljudima i vidio da se sprema rat. Upozoravao sam naše ljude, ali nisu me shvatali ozbiljno.“
„Nekada možda krivimo svoje starije što nam nisu objasnili šta je rat, jer na dan napada naš narod je kopao, orao i radio slične stvari, dok su se komšije naoružavali. Zbog toga želim da naša djeca znaju pojedinačne priče o tome šta se sve nama dešavalo.”
„Da mi je moj babo pričao šta je rat, ja ga ne bih sigurno dočekao u Hranči. Ili bih ga dočekao spreman. Zato ja sada svome djetetu pričam šta je rat i šta se desilo.“
Ovo su bili citati iz nekih od svjedočenja preživjelih Bošnjaka tokom napada na naselje Hranču, Repovac i Borkovac, a šira svjedočenja koja će upotpuniti sliku ubistava, progona i uništavanja imovine Bošnjaka možete pronaći u knjizi „Genocidna namjera Bratunac 1992. godine“.
