- Bojim se da ću umrijeti, a neću ukopti dijete. Sve što želim je njegov mezar. Strašno sam teško podnijela ovu 24. godišnjicu genocida, stvarno sam mislila da ću umrijeti - rekla je Hajra Ćatić dvije godine prije svoje smrti, nakon još jedne dženaze u Potočarima.
Tokom godina borbe za pronalazak ubijenih u genocidu, Hajra Ćatić je stalno insistirala da sve žrtve nisu u masovnim grobnicama te da ih treba tražiti u šumama gdje su kolone prolazile nakon izlaska iz Potočara 11. jula 1995. godine.
- Uvijek smo tražile da se prvo pokupe kosti koje su na površini. Oni su to radili još 2005. godine i ko zna šta se od tada dešavalo. Možda su i kosti mog djeteta negdje odbačene i mnogih koji su ubijeni na tom putu - često je znala reći rahmetli Hajra, koja je još 2011. godine kod Bratunca ušla u minsko polje, pokušavajući pronaći kosti svog sina na mjestu gdje je teško ranjeni Nino posljednji put viđen živ.
Hajra se prije smrti vratila svojoj kući u Srebrenicu, ali je zbog teške bolesti preminula u bolnici u Sarajevu.
- Većina nas vratila se u Srebrenicu baš zbog Memorijalnog centra. Gdje god da krenem, ja ne mogu proći da tu ne svratim. Ti bijeli nišani su, što se kaže, naša ćaba. Boli me što nisam ukopala sina jer mnogi negiraju ono što smo preživjeli. Imam osjećaj da ako ne budem pronašla kosti svoga Nine, bit će kao da ga nikada nisam ni imala - govorila je Hajra Ćatić.
