Najveći problem, kada je u pitanju Genocid nad Bošnjacima u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države od 1992. do 1995. godine jeste taj što institucije države Bosne i Hercegovine nisu donijele Zakon o zabrani negiranja genocida, već je to morao uraditi visoki predstavnik Inzko. To je dokaz da institucije države ne rade efikasno jer su pod snažnim utjecajem vladajućih ideologija, prije svega velikosrpske državne ideologije. Nažalost, i tužilaštva su pod tim utjecajima. Stoga, godinu dana od donošenja izmjena i dopuna zakona, odnosno tzv. “Inzkovog zakona”, Tužilaštvo BiH nije podiglo niti jednu optužnicu za negiranje genocida i drugih zločina, kao i za veličanje osuđenih ratnih zločinaca.
Pritom je neophodno napomenuti da Genocid nad Bošnjacima nije počinjen samo u Srebrenici, već je pravomoćno sudskim presudama dokazan i presuđen nad Bošnjacima u Doboju, Kotor-Varoši, okolini Zvornika. Također, naučno je dokazan Genocid nad Bošnjacima Prijedora, Višegrada, kao i drugih općina uz rijeku Drinu. Nepriznavanje tih zločina, njihovo negiranje i neprocesuiranje od tužilaštava šalje vrlo lošu poruku Bošnjacima u Rs-u, a to je da nisu dovoljno pravno zaštićeni.
Zakoni bi se trebali primjenjivati prema međunarodnim pravnim standardima. Za “Inzkov zakon” smatram da je dao pozitivne rezultate. Osjeti se smanjenje javnog negiranja Genocida. Sasvim je drugo pitanje je li se promijenila kolektivna matrica mišljenja negatora Genocida. Mislim da nije. Da bi se to desilo, neophodno je izmijeniti obrazovne programe, kritički preispitati lažne historijske narative o nacionalno-oslobodilačkim pokretima koji su za svoj rezultat imali Genocid nad Bošnjacima.
Gdje su danas Bošnjaci Beograda, Valjeva, Užica, Loznice, Šapca, Leskovca i drugih gradova u Srbiji, a činili su polovinom 19. stoljeća demografsku većinu tih gradova? Nad njima su “nacionalni oslobodioci” izvršili zločine genocida i etničkog čišćenja. Dok god u udžbenicima i ostaloj literaturi budu portretirani kao heroji, a ustvari su obični zločinci i ubice, neće nestati negiranje Genocida. Na državi je da historičarima i sociolozima da zadatak i izdvoji sredstva da se ovaj fenomen naučno objasni i interpretira javnosti.
Poseban fenomen negiranja genocida jeste “trijumfalizam”. Zločinci, umjesto da se nazovu pravim imenom i osude javno za počinjena zlodjela, oni se, odnosno njihovi zločini, proglašavaju pohvalnim djelima, veličaju se kao heroji, a ustvari su zločinci i kukavice. Iz tih razloga NS Rs-a i donosi zakone koji će omogućiti nastavak ove zločinačke i anticivilizacijske prakse. Neophodno će biti i vrijeme i napori civiliziranog svijeta da se ovo zlo zaustavi. Ne smijemo dozvoliti da zločinci postanu heroji. Zato je potrebno naučno osporiti vladajuće lažne narative, ne samo u historiografiji već i u književnosti. Neophodno je novo kritičko čitanje djela Njegoša, Andrića, kao i drugih književnika koji dehumaniziraju Bosnu i Bošnjake i na taj ih način prikazuju kao tuđince i nepoželjne.
Što se mene tiče, ja ću uvijek javno, kad god budem imala priliku, govoriti istinu o Genocidu nad Bošnjacima, smatram da je to moja obaveza i jedini put da se zadovolji pravda i na taj način vrati međuetničko povjerenje između Bošnjaka i Srba. Ono je moguće, ali samo na istini, a ne na laži. Istina je da se nigdje u civiliziranom svijetu ne negira Holokaust nad Jevrejima, pa ne treba ni Genocid nad Bošnjacima. Ne očekujem od ideologa genocida, a ima ih, nažalost i danas, da dobronamjerno reaguju na moje istupe, ali raduje me i ohrabruje kada građani pozitivno reaguju na moje istupe.
Pogledajmo samo promjenu stava Dragana Čavića, koji je 2004. godine priznao zločin u vezi s Genocidom počinjenim u Srebrenici. Ne zavaravajmo se, on je politički saradnik Milorada Dodika, a u suštini su obojica dobre sluge velikosrpske imperijalističke politike prema Bosni i Hercegovini i Balkanu kao cjelini. I Čovićevo ponašanje, kao i mnogih drugih srpskih navodnih opozicionara, određeno je antibosanskohercegovačkom politikom, pa i negiranjem genocida.
Pa shvatamo da se ovaj crni ambis i koloplet začaranih krugova ne može riješiti ni brzo ni jednostavno. Treba ga rješavati pravno i kroz zakone, ali to nije dovoljno, jer kako smo rekli, neophodno je kroz nastavne programe historije, sociologije i drugih društvenih nauka sistemski i institucionalno uvesti izučavanje o Genocidu nad Bošnjacima kao što se izučava Holokaust nad Jevrejima.
Dakle, treba programski mijenjati javno mišljenje, koje je, nažalost, još uvijek zarobljeno u crnim nacionalističkim mastilima srpskih i hrvatskih nacionalno-političkim, nacionalno-kulturnim i nacionalno-crkvenim programima te zasnovano na antibošnjačkim stavovima. Pomoć međunarodne zajednice u ovom poslu itekako će biti potreba. U najširem smislu riječi, ovdje se radi o sukobu istine i laži, pravde i nepravde, demokratije i tiranije, slobode i potlačenosi, civilizacije i barbarstva. Uvjerena sam da će uz velike napore pobijediti istina, odnosno pobijedit će dobro nad zlom s jednim jedinim ciljem – da se više nikada i nikome ne dogodi genocid.
Begija SMAJIĆ, zastupnica Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) u Narodnoj skupštini bh. entiteta Republika srpska
