“Uvijek ću pamtiti to da me je ovdje (OŠ Vuk Karadžić) doveo jedan moj “prijatelj”, Srbin.
Tu me ostavio i kao čuvao me.
Dva puta sam ga susreo na hodniku prilikom odlaska u WC i pitao ga: 'Šta mi ovo uradi?' A on je rekao: 'Čuvaj se, ići ćete na razmjenu.' Kada smo pošli na razmjenu on je bio na izlazu, ustao je i pozdravio se sa mnom plačući. Krenuo sam naprijed i onda me nešto udarilo otpozadi, pa sam pao i glavom udario o stepenište na drugoj strani”, (rukom pokazuje ožiljak od tog udarca). “Okrenuo sam se, misleći da me je on udario, ali vidio sam da je to drugi vojnik koji je bio sa njim.
On me šutirao, udarao pendrekom, zgrabivši me za kragnu vukao me prema ćošku zgrade, gdje su vršena ubijanja. Ni sam ne znam odakle sam našao snage da se otrgnem i uskočim na kamion, pored kojeg me vukao, a na kojem su bili već ljudi, koji će ići na razmjenu. Bio je mrak, kamion je bio pod ceradom. Ovaj je počeo vikati da me izbace ili će pobiti sve koji su na kamionu. Ja sam zalegao, a ovi na kamionu nisu ni vidjeli ko je uskočio. Vojnik je krenuo da zaustavi polazak na razmjenu i kazao ako ne izađem da će pobiti sve kad se vrati. Nisam bio svjestan koliko je to trajalo i već sam bio odlučio da se predam, kada sam začuo opet glas tog ubice, koji je vikao: 'Gdje je onaj?' Čuo sam kako neko kaže: 'Odveli su ga.' I više me nije tražio, tako sam otišao na razmjenu i ostao živ.
Kada sam nakon rata prvi put došao u Bratunac saznao sam da sam proglašen mrtvim, a među mrtve me upisao taj moj prijatelj, jer je vjerovatno on bio zadužen da me likvidira, i tako je morao sebe da opravda. Susrećem se i danas sa tim čovjekom, bilo je i razgovora među nama, ali od mog svjedočenja na sudu više ne kontaktiramo i nismo više prijatelji.”
“Vratio sam se još 2001. godine i stalno živim u Bratuncu, jer neko mora da govori šta je bilo. Ne smije se zaboraviti i krivci moraju odgovarati. Od kako sam se vratio imam podebeo dosje u policijskoj stanici, ali ne mojom krivicom. Dva puta su pokušavali da me ubiju, pa nisu uspjeli. Poturali su mi minu da poginem, nisam poginuo. Ne da Bog, jer moram svjedočiti i istinu iznijeti na vidjelo.”
Sakib Ahmetović iz Bratunca, preživio četničke torture u OŠ Vuk Karadžić u Bratuncu maja 1992.
PAMTIMO I NE ZABORAVIMO!!!
“...NEKA OSVETA BUDE PRAVDA...”
