Svijeti i danas priča o Holokaustu. Licemjerni političari ponavljat će „nikad više“. Da stvarno misle tako, svake godine bili bi makar jednom u Aušvicu, Potočarima, došli bi u poljanu u Kabulu, gdje su Rusi zakopavali žive Afganistance, zaustavili zločine u Siriji, Jemenu, Etiopiji…
Piše: Sead Numanović
Samo mi je o Srebrenici teže pisati ili govoriti. Krenem. Izustim. Prozborim. A onda ogromna jabuka neopisive tuge stisne mi se u grlu. Imao bih svašta reći, a ne mogu. 8.732 moje braće i sestara ubijeno je brutalno, krvnički, nacistički… Svaka majka Srebrenice, moja je majka.
Suze same krenu…
Genocid počinjen nad Srebreničanima, zapečatio je razdoblje strašnih zločina 20. stoljeća u Evropi. No, nije ga okončao. Zločini se nastavljaju, gori od prethodnih, historija nas ničemu nikada nije naučila, a poruka nakon kraja svakog novog, goreg konflikta – „nikada više“ – je samo pusta priča.
„Arbeit macht frei“
Danas je Dan Holokausta.
Obilježava se 27. januar 1945. godine, dan kada su trupe Crvene armije ušle u Aušvic, mjestašce u Poljskoj nedaleko od Krakova, i suočile se s nepojmljivim zločinima nacističke Njemačke. Zločinima čovječanstva.
Jedne godine, ne sjećam se koje, bio sam u Aušvicu. Godina i nije bitna. I dan danas se više nego dobro sjećam svakog detalja koji mi se, poput oštrog noža, duboko urezao u srce.
Tijelom sam bio u Aušvicu.
Nema riječi da opiše tu bol koju i sada osjećam.
Tijelom sam bio u Aušvicu, dušom u Potočarima.
Dok stojim pred kapijom nad kojom je i danas natpis „Rad oslobađa“ (Arbeit macht frei), nekako obamro, skrušen, uplašen, tužan, borim se s emocijama, upijam svaki detalj…
Aušvic sam doživio kao fabriku smrti, nepatvoreno zlo, najgore što čovjek može stvoriti. Volio bih da sam mogao zaplakati, vriskati, urlati, lakše bi mi bilo nego nositi cijeli život žig svega što sam tamo vidio i osjetio.
Kada gledate taj kompleks kasarni poljske vojske koji su nacisti pretvorili u stratiše više od milion ljudi, osim užasne, neopisive, nadnaravno teške boli, drugog osjećaja nema.
Smrt se može bukvalno opipati. Iz svakog detalja, od kapije i ograde, preko puteva kroz komplekse
zgrada, do krematorija, koji samo odjednom, kao lična smrtna presuda, iznikne pred vas, znate da ste u središtu (nekadašnjeg) pakla na zemlji.
Ljudi, ne može se to opisati. Ali se mora doživjeti. Mora se otići. I u Aušvic i u Potočare. Ne jednom. Uvijek i opet!
Čini mi se da ima neki vodič tu u tom paklu na zemlji i danas, u Aušvicu, koji nešto priča.
Čini mi se da čujem tihe uzdahe kolega koji su oko mene. Čini mi se da mi neko nešto govori u smislu – “Bože, gdje si bio”, a opet ništa ne čujem.
“Šindlerova lista”
Dok gledam scene memorijalnih soba, slike na zidovima koje se kombiniraju s toliko puta pregledanom „Šindlerovom listom“, bol postaje sve jača.
U mislima mi ljudi iz Potočara, žene, djeca… Ponovo i opet preživljavam sve čemu sam svjedočio u julu 1995. godine u Turalićima kod Kladnja, otimam se sjećanjima nekoliko dana kasnije u Nezuku kod Zvornika, kada se prva grupa preživjelih Srebreničana probila na slobodni teritorij…
Stojim pred sobom u kojoj je gomila kose. Ljudske. Brdo. Kosa je, čujem kako neko priča još jednu poznatu priču zla, korištena za izradu uniformi. Jevreji su šišani prije slanja u plinske komore. Kosa je uredno skupljana, prerađivana i slana dalje.
Ljudi, koliko je tu kose! A to je samo djelić onoga što je bilo.
Brdo kofera
U sljedećoj sobi novo brdo. Koferi. Ljudi koji su dovedeni morali su odložiti svoje stvari… Koferi nabacani, iz nekih ispale stvari, nešto što je nabrzinu skupljeno pred posljednje putovanje.
Zamišljam majke koje brzo pakuju stvari za svoju djecu, da im bude toplo, da žive. A živjeti neće.
A onda ide serija soba u kojima je Jozef Mengele izvodio eksperimente na istoj toj djeci. I tu zastajem. Dalje ne mogu.
Opet u glavi scene iz „Šindlerove liste“ pomiješane sa scenama egzekucije šest Srebreničana kod Trnova, gledam slike djece, odabrane od Mengelea, koju razdvajaju od majki, prisjećam se šta su mi majke Srebrenice govorile polovinom jula 1995…
Svijeti i danas priča o
Holokaustu. Licemjerni političari ponavljat će „nikad više“.
Da stvarno misle tako, svake godine bili bi makar jednom u Aušvicu, Potočarima, došli bi u poljanu u Kabulu, gdje su Rusi zakopavali žive Afganistance, zaustavili zločine u Siriji, Jemenu, Etiopiji… Kada bi to radili, onda bi ono „nikad više“ možda i postalo realnost.
A jedino što mi, obični smrtnici, možemo i danas je da odamo počast žrtvama, poštovanje porodicama preživjelih zločina i svojoj djeci pričati priče opomene, da makar znaju… Sjećanje i opomena nikada ne smiju umrijeti. Nikada!
Karadžić stopama Himlera
Naučnici su godinama nastojali utvrditi tačan broj ubijenih u Aušvicu.
U početku su nacisti logoraše, od kojih su najmanje 90 posto bili Jevreji, strijeljali u masovnim egzekucijama. Onda je 1942. godine Hajrih Himler naredio da se masovne grobnice u kojima su zakopani ubijeni iskopaju. Njegovu instrukciju prihvatili su 53 godine kasnije u Bosni Radovan Karadžić i njegovi sljedbenici.
Tijela ubijenih Jevreja iskopana su i spaljena, a pepeo je rasipan svuda kako bi se prikrili dokazi o zločinima.
Kako je strijeljanje, vješanje, premlaćivanje do smrti, ubijanje Mengeleovim eksperimentima bilo i skupo i presporo za naciste, uvedene su plinske komore…
Žorž Veles, francuski stručnjak, kombinirajući brojne metode, uključujući i raspored vožnje vagona prema Aušvicu, došao je do cifre da je u tom centru zla ubijeno 1.471.595 ljudi, od kojih 1,35 miliona Jevreja.
Državni muzej Aušvic-Birkenau prihvatio je cifru od 1,1 milion ubijenih.
“Požuri, požuri… Hajde”
Jedna od scena koja mi se urezala u srce je iz jula 1995. godine.
Stojim. Ispred mene su stotine žena i djece iz Srebrenice. Gledam majku koja neprestano ljubi dijete dok s njega skida maramu i dimije.
Bosanski Srbi, pod komandom Ratka Mladića, prije evakuacije žena i djece iz Potočara razdvajali su majke od sinova.
Jedna je uspjela svog sina preobući u žensko i spasiti sigurne smrti.
Majka, još pod traumom, vuče unezvijerenog dječaka, pa stane, ljubi ga, pa ga vuče panično vičući požuri, požuri. Krik – “hajde!”. Bol je napunio dolinu Drinjače i reže dušu.
Pakistanski vojnici dovukli su tu, u Turalićima, sve što su imali, cisterne s vodom, deke, hranu…
Jedini američki oficir iz UNRPFOR-a u Tuzli stoji pored mene, nijemo posmatra sve. Ne trebam mu prevoditi. Sve je tako jasno. Pukovnik američke vojske plače iz glasa…
Politički.ba
