Piše: Almasa Hadžić
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Ejupa Ganića, člana ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercgovine i još 9 osoba obuhvaćenih dugogodišnjom istragom u predmetu poznatom kao „Dobrovoljačka“ .
Šta god značila ova optužnica, Ganić je najviše rangirani ratni politički dužnosnik iz bošnjačkog naroda koji se optužuje za ratni zločin, a čije je optuživanje, apsolutno, podrška narativu srpske strane o navodnom zločinačkom planu „ratne politike bošnjačkog naroda“.
Gledajući sa ove vremenske distance, optužnice podignute za zločine počinjene pod komandom srpskog političkog i vojnog vođstva, kao i one protiv pripadnika Armije RBiH i političkih predstavnika Bošnjaka, koje su podigli i Haški tribunal i domaće pravosuđe, našle su se na putu pravosudnog izjednačavanja krivice za agresiju na BiH, čiji je očigledan cilj oslobađanje od odgovornosti počinilaca najmonstruoznijih zločina nad bošnjačkim narodom.
Svi se dobro sjećamo da je u istom danu kada je klanjana dženaza rahmetli Aliji Izetbegoviću, tadašnja glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte javnost obavjestila da je Izetbegović bio pod istragom Haškog tribunala.
Dovoljno da agresorska Srbija, a Rs pogotovo, kao i njihovom ratnom backgroundu sklona javnost u svijetu, logore, masovna strijeljanja, silovanja, mučenja, progone i druge zločine nad bošnjačkim i hrvatskim narodom u BiH, koje su pod komandom Ratka Mladića i Radovana Karadžića, počinili pripadnici JNA i Vojske i policije Rs, počne doživljavati kao „iznuđenu stvar“.
Malo je poznato da je Del Ponte, nekoliko dana nakon što je uhapšen ratni komandant Srebrenice Naser Orić i predat Tribunalu u Hagu, lično tražila od Orića da prizna zločine koji mu se optužnicom stavljaju na teret.
Bio je to neuspješan pokušaj da se zločin genocida počinjen nad Bošnjacima Srebrenice pokaže kao posljedica tobožnjih zločina koje su snage kojim je, tokom blokade Srebrenice komandovao Orić, počinile nad lokalnim srpskim stanovništvom.
U zamjenu za priznanje, Del Ponte mu je nudila „povlasticu“ od 15 do 17 godina robije, što su Orić i njegova odbrana odlučno odbili, tražeći da Orić svoju nevinost dokazuje u sudskom postupku, što je i učinjeno.
Istovremeno dok se, za najstrašnije ratne zločine u Hagu sudilo srpskom političkom i vojnom vrhu, u haški pritvor, pored Orića, dovedeni su Sefer Halilović i Rasim Delić ratni komandanti Armije RBiH kao i jedan broj njima potčinjenih visokih oficira.
Uz sve aplauze Haškom tribunalu za mnoge procese koje je vodio i presude koje je izrekao, činjenica da se na jednoj optuženičkoj strani Tužilaštva u Hagu našao vrh VRS, a na drugoj vrh Armije RBiH, ne može se tumačiti slučajnošću.
Sefer Halilović je, ipak oslobođen optužbi, dok Rasim Delić, kao i Mehmed Alagić, biološki, nisu dočekali kraj suđenja.
Posebna priča je odnos domaćeg pravosuđa prema izvršiocima i naredbodavcima ratnih zločina.
Tako za opsadu i razaranje Sarajeva, ubistva 11.500 civila među kojima je 1601 dijete, osim u Hagu presuđenih komandanata Sarajevsko-romanijskog korpusta VRS Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, domaće pravosuđe do danas nije optužilo niti jednog komandanta brigade ovog korpusa, kao ni komandanta bataljona, snajperistu i druge počinioce ratnih zločina nad građanima Sarajeva.
Istovremeno, jedan za drugim bivaju optuženi komandanti brigada i korpusa Armije RBiH i policijskih stanica koje su djelovale u zonama u kojima su srpske snage počinile najveća zvjerstva nad bošnjačkim civilima, pa i oni sa područja Sarajeva.
Do sada su ostala samo dvojica ratnih komandanata korpusa Armije RBiH koji nisu optuženi za zločine nad Srbima, što ne znači da im optužnice ne vise nad glavom.
Sudilo se ili se još uvijek sudi komandantima brigada Armije RBiH iz Brčkog, Goražda, Bihaća, Sapne, Teočaka…, kao i desetinama nižerangiranih oficira i pripadnika jedinica kojim su isti komandovali.
Istovremeno u sudskim klupama domaćeg pravosuđa nema optuženih komandanta brigada VRS pod čijom su komandom bili logori u Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Brčkom, Bijeljini, Bileći.., kao i masovna ubistva, progoni, silovanja širom BiH.
Za zločin na tuzlanskoj Kapiji domaće pravosuđe jeste osudilo Novaka Đukića, ali je isti, kao i mnogi drugi, upravo zahvaljujući odlukama tog pravosuđa, bijegom u Srbiju izbjegao pravdi.
Sudeći po broju visokih oficira Armije RBiH i političkih predstavnika Bošnjaka koje je za ratne zločine optužilo domaće pravosuđe, te broju neoptuženih oficira VRS i političkih predstavnika srpskog naroda pod čijom su komandom u protekloj agresiji počinjeni najgnusniji ratni zločini, s pravom se nameće pitanje jesu li Bošnjaci u godinama agresije sami sebe strijeljali, granatirali, trpali u logore…
Izgleda da jesu.
Politički.ba
