Mjesec ramazan nas ponekad natjera na razmišljanje, pa se zapitamo: “Bože, kako li je našima u tuđini? Je li i kod njih Ramazan kao i kod nas? Je li ova situacija oko koronavirusa makar malo i nas postavila u njihov položaj, da znamo kako je bez teravije?”.
Ima naš Cazin i naša domovina Bosna i Hercegovina dijaspore svuda.
U regionu, u Europi, u svijetu… Svima njima poveznica je Bosna i Hercegovina, njihova domovina, koju su iz nekog razloga morali napustiti.
Da se ne lažemo, napustili su je zbog države, ne zbog domovine. Mi svi domovinu volimo, država nam baš i nije mila.
Posebno naš kraj bi bio nezamisliv bez naših dijasporaca, naših sugrađana koji se uvijek vraćaju u svoj grad i pomažu ga, ili investicijom, donacijom, ili makar potrošenom markom u nekom od cazinskih objekata ili trgovina.
Znači to puno, vjerujte, ne samo finansijski. Ima tu i sentimentalnosti, lijepo je znati da smo, kada izuzmemo dio sa politikom, veoma osjećajne osobe i pazimo jedni druge. Odete li u neki drugi kraj BiH, i nije u toj mjeri razvijen taj segment međuljudskog odnosa kao u nas u Krajini. A ovo što imamo je zlata vrijedno.
Upravo to, sjećam se tih ljudi. Valja se prisjetiti života u tuđini, jer, nije lahko. Mi smo navikli svaki Ramazan dočekivati sa porodicom u okruženju, sehuriti, iftariti, postiti, sve radimo zajedno. Zajedno čekamo da se upale kandilji na munari, što označuje prekid posta za taj dan.
Nisam nikad bio u položaju da ramazan dočekujem daleko od kuće, ali znam da puno ljudi jest. Znam isto tako da puno ljudi posti u dijaspori. Znam da se ne mrse ramazanskim lepinjama od Ale, znam da dosta naših ne prekida post kada se oglasi zvuk ezana ili upale kandilji na munari.
Znam da neki sehure i iftare daleko od porodice, da ne mogu otići na džumu “među svit”, znam da mnogi “ganjaju” vaktiju preko interneta i još mnogo toga što bi se moglo nazvati ramazanskom tegobom, a mi imamo u startu omogućeno.
Znam isto tako da je dobro da budemo mislima uz našu dijasporu, posebno sad dok je situacija oko koronavirusa. I da svi budemo na okupu jednog dana sa svojim porodicama, jer, od porodice ništa vrijednije nema – napisao je Arslan Arnautović uz napomenu: „Za tekst me inspirirala moja dugogodišnja prijateljica koja mi je kao sestra, koja vrlo dobro zna kako izgleda ramazan u tuđini. Za nju, ali i sve ostale koji će razumjeti i pronaći se“.
