Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kad god te snađe nesnosna glavobolja, kad osjetiš da su ti živci napeti, kad strahuješ da ne oboliš od kancerogenih oboljenja, a to su bolesti koje vode u očaj i beznađe, onda što više čini sedždu, ona će te osloboditi svih vrsta bolesti, fizičkih i psihičkih. Ovo nije floskula, već istina koju je potvrdila i savremena nauka, odnosno najnovija naučna istraživanja što ih je proveo dr. Muhamed Dijaudin Hamid, profesor bioloških nauka i direktor odjela za radioaktivnu hranu pri Tehnološkom institutu za radijaciju. Naime, poznato je da izloženost većem zračenju ili život u centru elektromagnetnih polja, negativno utiče na stanice ljudskog organizma i povećava njihovu energiju (napon). Zbog toga se, kako veli dr. Dija’, preporučuje činjenje sedžde, jer ona oslobađa tijelo od viška elektriciteta koji prouzrokuje mnogobrojne bolesti.
Naučno je dokazano da među stanicama ili ćelijama u ljudskom organizmu postoje veze i komunikacija koja čovjeku pomaže da osjeća okolinu i da ostvari interakciju s njom.
Svako povećanje elektromagnetnog napona u tijelu stvara pometnju u komunikaciji među stanicama i oštećuje njihov rad, zbog čega čovjek biva pogođen bolestima koje su uveliko prisutne u savremenom društvu, poput: glavobolje, grčenje mišića, upale vratnih žila, umora, sve dotle da čovjek počinje gubiti pamćenje i doživljavati mentalne distrakcije.
I ukoliko dođe do povećanja tog napona i viška elektromagnetnih čestica, bez mogućnosti njihovog oslobađanja, situacija može postati alarmantna! Takvo stanje može vrlo lahko prouzrokovati kancerogena oboljenja, a također može naštetiti embriju u majčinoj utrobi, zbog toga je obaveza osloboditi se tog napona i taj teret prazniti izvan ljudskog tijela, daleko od upotrebe sedativa i njihovih nuspojava.
Gdje je izlaz?
Važno je znati da u ovom slučaju mora postojati veza sa zemljom kako bi se oslobodio višak elektromagnetnih čestica, a ta veza se ostvaruje putem sedžde Jednom i Jedinom Bogu, Allahu dž.š. Na sedždi elektromagnetne čestice iz ljudskog tijela odlaze u zemlju i time se dešava proces njihovog oslobađanja, a posebno kada se sedžda pravilno učini, sa sedam dijelova tijela (čelo, nos, dlanovi, koljena i stopala). Studija je također pokazala da, ako se želimo osloboditi tog suvišnog tereta, moramo biti okrenuti prema Mekki, prema kojoj se muslimani svakodnevno okreću u namazu, jer je Mekka središte kopna na Zemlji. Nakon toga čovjek se oslobađa tog pritiska i brige i osjeća duševnu smirenost.
Na to aludira i predaja u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ga neka stvar zabrinula, govorio svom muezinu Bilalu: ‘’Obraduj nas pozivom na namaz, Bilale!’’ Namaz čisti dušu od bolesti srca kao što su zavidnost, tjeskoba, očaj itd. Pa, kada te brige skole, kada imaš krupan problem, kada ti se stijesni u grudima, približi se svome Gospodaru padanjem na sedždu i oslobodi se spomenutih napasnika; i reci subhanallah!
Ambicije koje su prkosile očaju
Prenosi se da je Imam Buhrija ustajao u toku noći i palio svijetiljku da zapiše mudrost koja bi mu u tom trenutku naumpala, zatim bi gasio svijeću i lijegao u postelju, pa bi onda ponovo ustajao, i tako dvadeset puta u toku jedne noći. Da, takav je bio imam Buharija, velikan islamskog ummeta kojega su čistoća duše i stid spriječavali da traži od drugih, onda kada bi zapadni u takvu situaciju da nije imao šta jesti, pa je jeo korjenje iz zemlje da bi utolio glad.
Rekao je Ibn Ebi Hatim: ‘’Mi smo u Egiptu, kao studenti, znali biti po sedam mjeseci, a da ne okusimo najobičniju mesnu supu. U toku dana smo obilazili naučne kružoke ili halke ilma kod različitih učenjaka, a u toku noći smo palili svijeće i ponavljali gradivo. Jedanput smo na obali našli ribu i ponijeli smo je kući da je ispečemo za ručak. Međutim, kad smo došli kući već je bilo vrijeme nastave i otišli smo, a ribu ostavili. Tek treći dan, kad se riba skoro bila pošla kvariti, mi smo je ispekli i pojeli. Nema znanja u rahatluku tijela!’’
Abdurahman Sumejt – sluga afričke sirotinje
Dr. Abdurahman Hamud Es-Sumejt, bivši predsjednik upravnog vijeća Organizacije za pomoć muslimanima Afrike, rođen je u Kuvajtu 1947. godine. Ljudi bliski njimu pričali su kako je on počeo sa dobrotvornim i humanitarnim radom još u ranoj mladosti. Tako je kao srednjoškolac zajedno sa svojim prijateljima želio da učestvuje u dobrotvornim akcijama, pa su odlučili da sakupe određeni novčani iznos kako bi kupili automobil (kombij), što su na kraju i učinili. Jedan od njih je, nakon nastave, prevozio siromašne radnike do njihovog radilišta ili ih vraćao kući, bez ikakve nadoknade. Abdurahman Es-Sumejt je diplomirao i specijalizirao hirurgiju na univerzitetu u Bagdadu. Dok je studirao on je veliki dio svog novca (džeparca) izdvajao kako bi kupovao knjige i islamske brošure i besplatno ih dijelio po džamijama. Kada je dobio stipendiju koja je iznosila 42 dinara, trudio se da jede samo jedan obrok dnevno, da bi ostatak novca iskoristio u dobrotvorne svrhe, i izbjegavao je da spava na krevetu iako je taj krevet vrijedio svega dva dinara, smatrajući to luksuzom.
Allah je htio da on, ispred jedne humanitarne organizacije iz Kuvajta, otputuje u Afričku državu Malavi radi izgradnje mesdžida u jednom selu. U Africi je vidio milione ljudi koje je ubijala glad, žeđ, siromaštvo, neznanje, zaostalost i bolesti. Bio je svjedok djelovanja kršćanskih misionara među muslimanima od kojih su mnogi potpali pod uticaj kršćanskog misionarstva, jer su im oni davali mrvice pomoći i nudili im obrazovanje za djecu u kršćanskim školama. Zbog svega toga, dr.Sumejt je svim srcem zavolio to mjesto i bio je zaokpljen mišlju kako da im pomogne.
Pored toga što su se mnogi muslimani, posredstvom njegovog humanitarno-misionarskog rada, vratili u okrilje islama, on je bio uzrok da mnogi nemuslimani prime islam. Jedan prizor je na njega ostavio poseban trag i ganuo ga do suza. Naime, u jednom mjestu skupina kršćana je primila islam, a onda su svi uglas plakali žaleći za njihovim roditeljima i drugim precima koji su umrli kao nemuslimani. Govorili su dr. Sumejtu: ‘’Gdje ste vi muslimani? Zašto ste kasnili sve ove godine?’’ Te riječi su ga toliko ganule da se zagrcnuo od plača, jer je i sam osjećao dio odgovornosti u pogledu onih koje su spominjali novopećeni muslimani, a koji su umrli kao nevjernici. U nastavku slijede riječi dr. Sumejta koje odišu uzvišenim ambicijama i optimizmom.
‘’Prije nekoliko godina znatiželja me je odvela u posjetu jednom egzotičnom selu u Africi, koje se zove Meka. Zatim sam počeo opsežno znanstveno istraživanje o tamošnjem plemenu El-Entimur, koje ima arapsko-islamske korijene i porijeklom je iz Hidžaza, ali se ta veza i svijest o arapskom porijeklu i islamu vremenom izgubila. Sličan primjer je i sa plemenom El-Gabra na sjeveru Kenije, kao i sa plemenom El-Burana na jugu Etiopije, Es-Seklaf u zapadnom Madagaskaru, El-Farimba u južnom Zimbabveu, i milionima drugih.. Svi su se žalili na nas Arape muslimane što nismo ništa uradili da ih izbavimo iz zablude i raznih vidova idolopoklonstva u koje su upali, iako većina njih vuče islamsko porijeklo.’’
Čitajući o dr. Sumejtu i njegovoj plemenitoj misiji u Africi, jedan očajnik je rekao: ‘’Čini se da dr. Sumejt u svom misionarsko-davetskom radu nikada nije bio izložen nikakvim iskušenjima i nevoljama. Ne samo to, ja mislim da je njegov put bio posut ružama, jer, nemoguće je da toliko vremena ostane ustrajan u svome radu, a da je istovremeno imao većih iskušenja.’’
E pa, sačekaj ti očajniče, ti koji si čvrsto prikovan na jednom mjestu, a za to mjesto te prikovao očaj čiji korjen je duboko u zemlji! Ne donosi sud prije nego čuješ dr. Sumejta koji je na jednom od svojih predavanja, govoreći o životnim nedaćama koje su ga pratile, rekao: ‘’Ja imam desetine raznoraznih bolešćina, dva puta sam imao infarkt, jedanput moždani udar poslije kojeg sam izvjesno vrijeme bio nepokretan, imam povišen krvni pritisak, dijabetes, nekoliko opasnih trombova na nozi, zbog oteklina na koljenima moram klanjat na stolici, imam povišen holesterol i krvave izljeve u oku. Dva puta sam hapšen, 1970 u Bagdadu, i 1990 kada mi je prijetilo pogubljenje. Naime, tada me je u Kuvajtu uhapsila Iračka obavještajna služba, nakon čega nisam znao šta će sa mnom biti. Odveli su me u Bagdad i mučili toliko da su mi strgnuli i odstranili meso s lica, ruku i stopala. No, i pored toga ja sam bio ubjeđen da neću umrijeti prije suđenog časa koji mi je Allah propisao. U Africi sam također bio izložen hapšenju više puta od strane naoružane policije, i bio sam napadnut nekoliko puta od zmija kobri u Mozambiku, Keniji i Malaviju, ali me je Allah spasio.’’
Znaš li šta je to što je podsticalo ovog čovjeka vjernika i što mu je iznova budilo nadu i čvrsto pouzdanje u Allaha i pored mnogobrojnih iskušenja i nedaća koje je imao? Ako ne znaš, onda pročitaj cilj kojem je težio iz sljedeće njegove rečenice: ‘’Ko će me spasiti od obračuna na Sudnjem danu, kada se narodi Afrike budu žalili Allahu na mene što nisam uložio dovoljno truda na njihovom upoznavanju sa Allahovom uputom?’’
Tako je govorio dr. Sumejt i pored činjenice da je hiljade ljudi iz plemena Entimur prihvatilo islam preko njega.
I na kraju, pročitaj još jedan savjet dr. Sumejta i dobro o njemu razmisli. On je rekao: ‘’Nema konačnog uspjeha bez mnoštva neuspjeha. Mrav ne može preći zid, a da prije toga mnogo puta ne padne. Nema nikakvog dobra u onima koji se predaju poslije prve bitke.’’
(Iz knjige: Tako se pobjeđuje očaj, autorice Selve El-Udejdan)
