Piše: Đuro KOZAR
U septembru 1996. godine, nakon neposrednih izbora u entitetima, prvim poslije rata, izabrano je novo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u koje su ušli Alija Izetbegović iz reda Bošjaka, Krešimir Zubak kao Hrvat i Momčilo Krajišnik srpski predstavnik. Konstistuirajuća sjednica tog organa bit će održana u prostorijama Zemaljskog muzeja u Sarajevu budući da Krajišnik nikako nije htio da uđe u zgradu državnog predsjedništva, a s obzirom na to da se druga dva člana nisu protivila, izaban je muzej kao neutralno mjesto.
Te godine sam radio kao novinar u redakciji “Dnevnog avaza” i na dan održavanja spomenute sjednice na 3. strani tog lista napisao sam komentar o tome kako će Krajišnik pogledati u oči ljudima kad s Pala dođe u Sarajevo koje je njegova vojska četiri godine držala u blokadi, a Sarajlije ubijala, ranjavala, iscrpljivala glađu i žeđu, držala bez struje i ogrjeva.
Koliko se sjećam, prošle su 24 godine, komentar sam završio rečenicom “Sram te bilo Momčilo Krajišnik, kad se usuđuješ da dođeš u grad koji si ubijao i rušio, valjda da vidiš šta je od njega ostalo.” Predsjedništvo se konstituiralo, a za predsjedavajućeg je izaban Izetbegović. Moj komentar je na kolegiju dobio najvišu ocjenu, a neki čitatelji su me telefonom zvali u Redakiju i govorili: “Neka si o zlotvoru napisao ono što je zaslužio”.
Zanimljivo, neko je primjerak novina donio na Pale, pa je Krajišnik pročitao moj komentar i očito mu je zasmetalo ono šta sam napisao, a možda se
pobojao za svoju sigurnost, jer mu valja opet ići u Sarajevo. Konsultovao se sa svojim savjetnicima o tome šta da radi? Pozvao je štab međunarodnih vojnih snaga IFOR , pa se i njima žalio. Elem, odlučeno je da ja oklopnim transporterom dođem na Pale kako bi mi on objasnio svoje stavove na temelju kojih bih ja onda valjda trebao napisati drugi kometnar koji bi nekako ublažio onaj prvi. Kao, nikog on osobno nije ubio, nego je bio rat, a u ratu se i ubija i bude ubijen. Nije nego.
O tom prijedlogu iz IFOR-a su obavijestili vlasnika i direktora “Dnevnog avaza” Fahrudina Radončića, a on im je diplomatski odgovorio da o tome može odlučiti samo autor, pa ako bih ja pristao to bi se moglo realizirati, a ako autor odbije, niko ga ne može natjerati da uradi nešto mimo njegove volje. Radončić me nije kao nadređeni, nego kao kolega koji je jeo novinarski kruh, pozvao na razgovor u svoj kabinet i objasnio mi šta se od mene traži, naglasivši da to može biti samo moja odluka i da je on rekao i onima u IFOR-u da na mene niti hoće, niti može vršiti pritisak.
Naravno, odbio sam i samu pomisao da idem na Pale koje su te prve poratne godine od Sarajeva politički bile daleko kao Vašintgon od Pekinga. Odbio sam da mi Krajišnik, koji je kreator ratnih zločina, objašnjava svoje stavove, a nije mi padalo na pamet da pišem drugi komentar i “perem ljagu” s njegovog “svijetlog lika”. Rekao sam Radončiću da me mogu uhapsiti i samo silom odvući na Pale, ali s Krajišnikom se ni po koju cijenu ne želim vidjeti.
Moj odgovor mu je prenesen, ali jedan američki oficir IFOR-a nije rekao sve, nego je, valjda da ne uvrijedi Krajišnika, rekao nešto što nisu bile moje riječi: “Gospodin Kozar uplašio se i nije mogao doći na Pale.” Krajišnik je navodno rekao da mi on i njegovi bodigardi ne bi ništa nažao učinili, nego bi me, i pored mog teksta, čak i počastili ručkom.
I danas, nakon vijesti o tome da je Krajišnik preminuo, ubijeđen sam da sam pravilno postupio. Drugačije niti sam mogao, niti sam htio.
Momčilo Krajišnik je na Palama uhapšen je 2000. godine, a 2006. u Haškom tribunalu je nepravomoćno osuđen na 27 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, progon, istrebljenje, ubistva i deportaciju nesrba širom BiH. Apelaciono vijeće Tribunala smanjilo mu je kaznu sa 27 na 20 godina zatvora, a nakon dvije trećine izdržane kazne 2013. godine pušten je na prijevremenu slobodu. Od tada pa do smrti bio je prisutan u javnom životu Republike Srpske kao prvi predsjednik asocijacije “Stvaraoci RS-a”. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva)
