Nametanje Zakona o zabrani negiranja genocida od strane bivšeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka izazvalo je mnogo pažnje i reakcija. I u ovom slučaju u fokusu je Srebrenica i Genocid nad Bošnjacima “sigurne zone UN-a” iz jula 1995. godine. Zbog svega što se dešava posljednjih dana, bitno je govoriti o žrtvama Genocida, podsjećati javnost i boriti se protiv negiranja Genocida. Sve to zbog ubijenih žrtava, ali i onih koji su preživjeli te nose težak teret na svojim leđima više do 26 godina.
Nerijetko se o žrtvama Genocida u javnosti govori kao o brojevima, iako je iza svakog broja jedan ugašen ljudski život s imenom i prezimenom. Svaka ubijena žrtva Genocida imala je svoj životni put, planove, porodicu, uspomene. Nažalost, u Genocidu su u mnogim slučajevima ugašene cijele porodice i o njima nema ko da svjedoči i priča. Takav je slučaj i porodice Muminović iz srebreničkog sela Slatina.
U genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeni su otac Fehim te maloljetni sinovi Suljo (rođen 30. januara 1979) i Saudin (rođen 16. aprila 1981). Genocid je preživjela majka Nura. Živjela je u tuzi i bolu do 2005. godine, kada je umrla, te je na taj način ugašena kompletna porodica.
Do jula 1995. godine porodica Muminović živjela je u srebreničkom selu Slatina udaljenom od centra grada 15-ak kilometara. Bili su vrijedna domaćinska porodica. Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, Nura sa sinom Saudinom kreće prema bazi UN-a u Potočarima, a Fehim je sa Suljom (16) otišao na put šumom. Na tom putu smrti ubijena su obojica. Nura je sa Saudinom, koji je tada imao trinaest godina, stigla do Potočara.
“Mene je najviše uzeo strah, vidim moje dijete poodraslo, trinaest mu godina. Bog dao ono raste. Kad smo pošli (prema autobusima, op. a.), oni su napravili prolaz, ovako, sve se pofatali dva po dva. Sad tuda ideš, po jedno ili po dvoje, samo tako možeš proći. Kako moje dijete ide preda mnom, ja ga preda se, a onaj ga jedan dočepa. Kaže: 'Ne možeš ti sa ženama.' Ja povuci, povuci dijete. Ote' ja njega. Dočepa ga drugi. Odgurnu mene, o'sova mi majku i Boga. Odvedoše mi dijete. 'Para nemam, imam kuću novu, neuseljenu, prepisat ću ti, daj mi dijete.' Kaže: “Ne brini, neće im niko ništa, svi će se evakuisati.” I tako, ne dadoše mi dijete”, ostala je zabilježena izjava Nure Muminović, koja nije dočekala da identifikuje i ukopa svoje sinove i supruga.
Nakon što su Saudina srpski vojnici odvojili i nisu mu dali da uđe u autobus, njegov djed Hamed, koji je već bio ušao u autobus, molio je da mu puste unuka koji je bio dijete. Međutim, i njega su izveli iz autobusa i odvojili, te ih zajedno ostavili u Potočarima, nakon čega su ubijeni.
“Bili su jedna čestita i vrijedna porodica, dobro su živjeli, rado pomagali drugima. Suljo i Saudin, odgajani baš kako treba, omiljeni među djecom. Suljo nažalost nije preživio 'put smrti', zajedno s ocem Fehimom, dok su Saudina odvojili od njegove majke Nure u Potočarima s njegovim djedom Hamedom. Nakon smrti Nure rahmetli, porodica Muminović je ugašena. Slobodno se može reći da je i Nura žrtva Genocida. Deset godina nakon Genocida, koliko je Nura patila za svojom porodicom, od tuge, Nura je preselila, a u tom periodu nije bilo ni osobe ni neke teme koja bi Nuri izazvala osmijeh na licu”, kaže Hasib Suljić, komšija porodice Muminović i neko ko je odrastao s braćom Suljom i Saudinom.
Dok ju je zdravlje služilo, Nura je učestvovala na svim protestima majki Srebrenice u Vogošći i Sarajevu, gdje je živjela. Nura nije dočekala identifikaciju muža i sinova. Od boli za njima umrla je u januaru 2005. godine.
Posmrtni ostaci djeda Hameda pronađeni su u masovnoj grobnici Grbavci. Klanjana mu je dženaza i ukopan je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari 2006. godine. Godine 2009. na kolektivnoj dženazi u Potočarima pored djedovog mezara, nakon identifikacije, ukopani su braća Suljo i Saudin. Njihov otac Fehim Muminović još uvijek nije identifikovan.
Braća Suljo i Saudin su bili maloljetni i tek su trebali da žive, da se školuju, formiraju porodice... Međutim, ubijeni su, a o njihovom postojanju svjedoče nišani i jedna predratna crno-bijela fotografija s njihovom majkom Nurom.
STAV / ADEM MEHMEDOVIĆ
