Povratak stanovnika Gaze u razrušene domove i na spaljenu zemlju, iscrpljenu godinama opsade, slika je koja govori više od hiljadu riječi. To nije samo prizor tuge, nego i dokaz postojanosti naroda koji odbija da nestane.
Ni masakri, ni ruševine, ni glad nisu uspjeli da slome njihov duh. Dok svijet gleda u nevjerici, oni se vraćaju pješice, kroz prašinu i pepeo, na ruševine svojih domova, ali s ponosom koji se ne može srušiti.
Svaki korak koji naprave po toj izranjavanoj zemlji poruka je svijetu:
„Ovo je naša zemlja. Natopili smo je krvlju svojih sinova, i ovdje ćemo ostati, generacija za generacijom.“
U očima tih ljudi ne vidi se samo bol, već i dostojanstvo, ono tiho i prkosno, koje nikakva sila ne može pokoriti. Gaza, iako ranjena, diše, kroz suze majki, kroz osmijeh djece što se igraju među ruševinama, kroz šapat vjetra koji nosi istu poruku već desetljećima:
„Cionisti mogu srušiti zidove, ali ne i korijen koji raste iz ljubavi prema domovini.“
Magel Dias
