Na brdu iznad Višegrada, u junu 1992. godine, nebo je bilo teško i sivo, kao da ni ono nije htjelo gledati šta se dešava. U kući Mehe Aljića na Bikavcu, stisnutoj između nekoliko drugih napuštenih kuća, srpski zločinci su zatvorili 71 osobu, žene, djecu, starce. Među njima je bila i Zehra Turjačanin, prijeratna radnica tekstilnog preduzeća „Alhos“. Tog dana nije znala da će gledati kraj svijeta, i da će preživjeti samo ona.
„Zatvorili su nas unutra. Na vrata i prozore su naslagali ormare, namještaj, sve što su našli. Prvo su bacali kamenje, onda su rafalima pucali po zidovima, pa bombe. Onda je počelo da gori. U kući se nije moglo disati. Ljudi su padali, djeca su plakala, žene su vrištale. Sjećam se tog zvuka, to nije bio ljudski glas, to je bio jauk koji je izlazio iz vatre“, ispričala je Zehra godinama kasnije.
Kada je vatra zahvatila cijelu kuću, kroz dim i plamen uspjela je pronaći mali otvor, svega šezdesetak centimetara širok.
„Gorjela sam, ali sam se provukla. Na travi ispred ležali su oni. Milan Lukić i njegovi ‘orlovi’. Vikali su da stanem. Nisam stala. Trčala sam, bacala sa sebe odjeću koja je gorjela.“
Zehra je nekoliko dana lutala, skrivala se po šumama i napuštenim kućama. Kad je napokon stigla do konvoja civila koji su išli prema Međeđi, rane na njenim rukama bile su pune crva. Preživjela je opekotine trećeg stepena, ali pravi ožiljci nikada nisu zarasli.
U Francuskoj su joj spasili život, ali dušu nije mogla spasiti. U svakoj tišini čula je onaj jauk, onaj zvuk ljudi koji gore živi. Cijeli svoj život posvetila je svjedočenju, da se ne zaboravi, da se ne ponovi.
Bikavac je ostao simbol najstrašnijeg oblika zla koje čovjek može nanijeti čovjeku. U kući Mehe Aljića, te junske noći, nisu gorjela samo tijela, gorjela je i savjest svijeta koji je šutio.
Trideset i dvije godine kasnije, pravda je i dalje nedovršena. Za zločin na Bikavcu osuđen je samo Milan Lukić, na doživotnu kaznu. A Zehra, jedina koja je pobjegla iz pakla, nastavila je hodati svijetom sa licem koje nosi ožiljke i glasom koji nosi istinu.
„Nisam ja preživjela da bih živjela“, rekla je jednom. „Preživjela sam da bih pričala.“
Magel Dias
