‘Ne tugujte, morao sam da krenem. Ne brinite, ponio sam sve što mi treba za put. Sve majčine zagrljaje, očeve mudre riječi. Sve dane djetinjstva sa vama podijeljene, sva draga lica, milion dragih osmijeha, jedno snježno zimsko jutro.
Jedno blago, toplo ljetnje veče u mom dvorištu. Parče najljepšeg neba iznad rodne kuće, bokal hladne vode sa bistrog planinskog potoka, jednu bijelu majsku ružu, jedan crveni božur, grančicu bosiljka. Riječi jedne molitve, jedva čujno izgovorene, u tišini jedne sobe za tugu. I u duši beskrajan mir pronađen iznad drevnih svetih zidova.
A ostavio sam sve što sam morao… I kad u trenu beskrajne, bolne samoće pomisliš da više nikog na svijetu nemaš, podignite težak, umoran pogled ka sivom nebu, vidjeće te jedan uporni zrak sunca što para sivilo. To Vam ja, odmorivši se od puta javljam da sam bezbijedno stigao, da ne brinete…
