14
Mart

SREBRENIČKA PRIČA: Galamim, a nadjačava me tišina

Odrastoh u gradu u dolini. Ali mi nijedan njegov rudnik, ni svo njegovo srebro ne odgovoriše zašto se Emina, najljepša kap srebreničke rose, skriva iza svojih zastora, ni zašto Fata iz male kuće kod Bijele džamije često sjedi na prozoru, plete i kao da pogledom nekoga traži? Zašto uniforma otrgnu sina iz majčinih ruku i zar zato nena Nura živi sama u kući na tri sprata. Zar zbog ratnog vihora Srebrenica jos ne diše punim plućima? Zar je još uvijek guši olovni zrak?


Ne odgovori mi ni Drina, niti izvor Gubera. Ne odgovori mi nijedna ulica, ni sokak.


Ne nađoh odgovor ni u knjigama, ni na vijestima, ni na jednom listu srebreničke hronike. Ne nađoh ga ni u pogledu babe, Zlatnog ljiljana, ni u suzi majke isplakane za ocem.


Nađoh odgovor u glasnoj tišini. Tišini na mezarju, kroz koju vrišti svaka proučena dova, svaka suza koja je ikada natopila tu zemlju. Tišini u fabrici, kroz koju vrišti majka koju su odvojili od djeteta, vrišti plač djevojčice koje je gladna već godinama. Vrišti krv. Vrište suze. Vrišti strah.


Ispriča mi svaki natpis na bijelom nišanu svoju priču. Ispriča mi Miralem u pletenom džemperu da je u jeku ratnog vihora imao 17, kao ja sad, i reče mi kako mu prvi poljubac prekinu pucanj željeznog oružja. Enes mi reče da je izgubio još tri brata i oca, a da majka Nura još uvijek na sto stavlja šest tanjira. Reče mi još da odem do Mujinog mezara i prenesem mu kako je ispunio obečanje i umro ponosan. Djed Mevludin mi reče da još pod prstima osjeti kosu moje majke koju je posljednji put zamrsio tog jedanaestog i kako mu dlanovi još uvijek gore od obraza moje nene. Mala Lejla plavih očiju i nježnih lokni me upita da li sam ja njena drugarica koju je davno izgubila. Kaže da joj se ne sjeća njenog lika ali da je ona, kao i ja, znala slušati tišinu. Zanimalo je i koliko bijelih nišana ima pored nje, jer ih je jednom pokušala izbrojati i zastala na broju do kojeg je mama naučila brojati. Na kraju me upita i da li poznajem neku gospođu Pravdu, jer joj se babo, kako kaže, stalno mršti i govori kako ta gospođa Pravda još nije zadovoljena.


Ispričaše mi svoje priče i ispratiše me uz amanet i obavezu da ih nikada ne zaboravim.


Zato, u ime svakog Miralema, svakog Enesa i majke Nure, u ime djeda Mevludina i male Lejle. U ime svakog viteza bosanskog, poginulog gazije i čestite majke srebreničke. U ime njihove tišine, ja galamim da se Srebrenica nikada ne zaboravi. Dok osječam glas duša koje ne umiru, galamim da Srebrenica bude opomena. Dok stojim u mreži izvezenih nišana po polju u Potočarima, galamim da majka, sestra i jetim Srebrenice nikad ne ostanu sami. Dok se pune novi kaburi, ja galamim.

 

Galamim, a nadjačava me tišina.

 

Mandžić Šejla IIIf
Gimnazija “Meša Selimović”, Tuzla

Last modified on Srijeda, 27 Oktobar 2021 22:13