Konačno sam došla poslije niza godina tamo gdje postoji nešto moje. Magnetna privrženost ovom selu, livadi, polju, strani, kamenu.
Izlazim ispod groblja da prvi selam na zovem mehrumima ispod visokih kamenih nišana koji sigurno pamte hodžu Barlova i stotinu kuća u selu Živaljevići. Selam mom a.r. dedi kojeg prenesoše sa Zečice, gdje je rukama svoje supruge ukopan nakon što ga ubiše u polju 1941 godine. Godine kad je zlo uništilo stotinu kuća i u njima kompletne porodice.
Uz selo kao skeleti vire kameni temelji kuća, litice i ostaci ograda. Jecaju lipe i orasi. Trešnje lišćem žubore neke ilahije tužne, pretužne, obrasle travom čikme. Bunar u selu tužan i sam prekriven teškom metalnom pločom sa velikim kamenom. Preko puta džamije koja gordo stoji kuća sa baščom punom cvjeća. Na pragu starica u katu i šamiji. Ulazim u avliju, prilazim i ljubim je u ruku. Majka Behko kako si, pitam je. Dobro sam Bogu fala, mislila da mi je sin sa autom pa pošla avliju da otvorim, a čija si ti?
Drhtavim glasom joj rekoh ko sam. Obgrli mi ruke i zaplaka, reče kako je voljela moju majku puno, i da je nosi u duši sa najljepšim uspomenama. Ima kaže i sliku njenu. Selamim je i idem dalje, neka me milina obuzela izmješana sa sjetom i tugom. Dođem u avliju nenine kuće od koje nema ni traga. Sjedi dajdžinica junakinja mojih lijepih raspusta i još ljepših uspomena iz Živaljevića.
Obradovala se kao i uvijek, ustreptala, pa ne zna šta bi prije. Obiđoh avliju i novu kuću, bi i kahva gotova. Dođe i rođak, sa mobitelom dajdžinica pozva sina iz šume. Srdačan, nasmijan, rumen, nosi reduše, ko da je znao da ću ja doći. Laganim korakom dođe i nana Behka, majka zlatnog ljiljana Samira, nosi u rupcu umotanu sliku. Starica od osamdeset i pet godina bez naočala pokazuje na slici grupu djevojaka, njenog rahmetli muža i djecu. Slikali su se negdje na teferiću.
Moja a.r. majka prelijepa, u katu, šamijici, dugih crnih pletenica, savršenih crta lica, oborenog pogleda. Zajecah, nemoj sine reče nena, dala bih ja tebi sliku, al' mi je na njoj sve moje. pa ne mogu, al' uradi sebi pa mi vrati.
Osjetim njenu bol, ponos, dobrotu, vjeru. Divan narod pun ljudskosti koje je sve manje među nama danas. Vratih se za Sarajevo sa mojom nevesinjkom, koja je prvi put bila u istočnoj Bosni. Oduševljena, iznenađena, već moli da dođemo opet, i hoćemo aBd!
Autor: Mediha Rađo Hasanović
