Bajrami su uvijek radost, ali su u Srebrenici, kao nigdje drugo, posebni, jer su ispunjeni i radošću, ali i tugom za najmilijima kojih više nema.
Osjećanja su pomiješana i tako je već 28 godina od genocida koji je u julu 1995. godine u Srebrenici izvršen nad Bošnjacima.
Miris majkinog ćevapa i hurmašica
I ovog Kurban-bajrama je isto, kaže Damir efendija Peštalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica, ali i naglašava kako je ipak najvažnije da Bošnjaci žive u Srebrenici i da nakon svega što su doživjeli mogu pričati, ali i radovati se Bajramu.
- Sredina koja je preživjela genocid i sredina u koju su se vratile žrtve genocida, majke, očevi koji su ostali živi, njihove familije ipak se raduju i dočekuju Bajrame. Sve je ovdje drugačije, pa i naši vjerski praznici. Radosni ste što ste dočekali Bajram, ali tužni što sa vama nisu vaši najmiliji, što nema onih sa kojima ste ih nekada dočekivali. Majkama je najteže, jer su izgubile svoju djecu, nema im ko doći, ali se svi trudimo da im budemo blizu, na usluzi i pokušamo barem malo ublažiti tugu i bol koja nikada proći neće. S druge strane, svi smo ponosni kada vidimo te majke koje su nakon svega i dalje toliko jake, ponosne, istrajne. Kada je riječ o Kurban-bajramu, ovdje narod ima veliki osjećaj prema kurbanu. Puno ih je koji ispunjavaju tu jednu od obaveza svakog muslimana - naglašava Peštalić.
Rado se prisjeća i govori o bajramskim običajima u selu Čuste kod Gradačce, gdje je rođen. Kaže, kako su ti običaji, manje-više, svugdje isti i da su se u mnogim mjestima naše zemlje zadržali i do danas. Ipak, nešto izdvaja, a to je da su se ljudi, prema njegovom mišljenju, ranije više vezivali i imali više osjećaja za kurban nego danas.
- Ranije se živjelo sporije, ljudi su imali više vremena, pa se kurban uzimao puno prije Bajrama, čuvao, pazio, a mi djeca bismo se toliko zbližili s njim da nam je baš bivalo teško kada bi osvanuo Bajram, dan rastanka s njim. Sjećam se, nerijetko je u tim posljednjim trenucima, kada bi ga babo trebao izvesti u avliju, bilo i suza, ali bismo se kasnije smirili, otac bi nam objasnio da je to nešto što ima svoj smisao i što će pomoći. Danas je drugačije, živi se užurbano, mnogi i nemaju uvjeta da ranije uzimaju kurban, nego to obično rade na sam dan Bajrama - govori efendija Peštalić.
Kuće i avlije bi se, kaže, prije na nekoliko dana generalno čistile. Majka je bila ta koja je ujutro, nakon doručka, organizirala posao. Svako bi dobio zadatak koji je trebao uraditi tokom dana.
- Ma koliko se svakodnevno tokom cijele godine čistilo, prije Bajrama bi se sve sobe u kući generalno radile, avlije bi se mele, sve je mirisalo na svježinu... - prisjeća se.
Dva-tri dana prije Bajrama ženski članovi porodice, majke, nane, sestre počele bi sa pripremom hrane. Efendija Peštalić prisjeća se kako se bajramska sofra u Čustama nije mogla zamisliti bez pita raznih vrsta, čorbi, dolmi..., ali i obaveznog slatkog.
- Bajrame mog djetinjstva, kada je riječ o sofri, obilježio je - ćevap, jelo koje bi majka pripremala samo za posebne prilike. Prvo bi napravila pogaču, potom bi je izrezala na listove, poredala ih u posudu, a onda zalila supom u kojoj se iskuhavalo meso. Od slatkih jela u našoj kući hurmašice su bile obavezne, ali i baklava bez koje Bajram nije mogao proći - priča Peštalić.
Nova odjeća i bajramluk
Na bajramsko jutro svi ukućani oblačili su novu odjeću. Posebno bi se, kaže naš sagovornik, vodilo računa da se djeci kupi nešto novo kako bi to obukla na Bajram.
- Zavisno kako je ko mogao, ali se sjećam da su djeca iz komšiluka na Bajram uvijek izledala nekako drugačije, ljepše, radosnije. Ujutro bi me majka rano probudila da se obučem, a onda bi sa ocem i dedom odlazili u džamiju da klanjamo bajram-namaz. Kući bismo se vraćali čestitajući usput komšiluku Bajram. Nakon doručka, u našoj avliji bi se, ako je mali kurban, klao ovan, a ako je zajednički (krupna stoka), sve bi se radilo u jednom od sedam dvorišta onih koji bi se udružili - dodaje Peštalić.
Sa posebnim emocijama prisjeća se i još jedne obaveze koju su djeca imala za Bajram - dijeljenje kurbana.
- To je ustvari bila naša glavna obaveza za Bajram - podijeliti kurbane. Tome smo se jako radovali, jer bismo, odlazeći od kuće do kuće, dobijali neko bombonu, neko čokoladu, a neko i po koji sitni novčić. Bajramluk smo dobijali i od gostiju, tih dana kuća bi bila puna, familije, komšija, prijatelja, nekako smo ranije više bili vezani i više se posjećivali. Bajrami su bili prilika da se vidi i dalja rodbina, neki koji nisu tako često dolazili. Radost i pažnja bili su zaista prisutni na svakom koraku. Naravno, da toga i danas ima, ali nedostaju mi ta vremena i često ih se sa nostalgijom sjetim - ispričao je efendija Peštalić.
Faktor
