- Obraćam vam se kao 39-godišnjak. Da, toliko godina je imamo moj babo kada smo se rastali, kada sam ga zadnji put vidio. Tada nismo bili ni svjesni da je to naš posljednji dan koji provodimo zajedno kao porodica. Nismo se ni oprostili, nismo se ni zagrlili. Tako da se i ne sjećam babinog posljednjeg zagrljaja, a imao sam samo 11 godina - počeo je svoju priču Avdić.
Ispričao je da su se rastali u martu 1993. godine, kada je on sa majkom UNHCR-ovim kamionom otišao iz Srebrenice za Tuzlu, a otac je ostao.
Ajanović je ispričao golgotu kroz koju je prošao njegov otac, po zanimanju učitelj, kako je pokušao da se spasi u julu 1995. godine, te kako je uspio preći granicu sa Srbijom, ali da su ga vratili u ruke zločincima. Avdić je naveo i imena zločinaca, kazavši da se susreo sa jednim od njih.
- Na kraju sam zločincu rekao da mi je pao kamen sa srca i da ne postoji riječ koja može opisati moje stanje, moju emociju. Ne znam je li to adekvatna riječ, ali sretniji sam što je prema mom babi učinjena nepravda, nego da je moj babo živ i da je on prema drugima učinio nepravdu i da nosi teret zločinca. Hvala Bogu da si se babo u ratu odlučio da budeš čovjek a ne nečovjek i da se tvoja djeca i unuci nemaju čega stidjeti. Da s ponosom mogu reći da si bio njihov djed kojeg nisu imali priliku upoznati, ali imaju priliku da te se sjećaju - ispričao je Avdić.
