Zbog ubrzanog pogoršavanja humanitarne situacije i samo nekoliko dana nakon masakra na školskom igralištu, 16. aprila 1993. godine Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica proglašena „zaštićenom zonom“.
Nekoliko dana kasnije, potpisan je sporazum kojim se poziva na totalnu obustavu vatre u Srebrenici, demilitarizaciju enklave, angažovanje UNPROFOR-a (Zaštitne snage UN-a) u Srebrenici i otvaranje koridora između Tuzle i Srebrenice za evakuaciju teško ranjenih i bolesnih. UNPROFOR je uspostavio mali komandni centar u samoj Srebrenici, kao i jednu veću bazu (UN baza) u pet kilometera udaljenom gradiću Potočari. Iz te baze UNPROFOR je nadgledao demilitarizaciju grada.
Nakon dolaska prve grupe snaga UNPROFOR-a u aprilu 1993. godine, nove trupe mijenjale su se u enklavi na otprilike svakih šest mjeseci. Te snage imale su lako naoružanje i njihovo brojno stanje nikada nije prelazilo 600 ljudi.
