Ovim riječima pored bijelog nišana Faruka Osmanovića u Memorijalnom centru Potočari započinje svoju tužnu priču Bida iz Lonjina kod Bratunca. Naglašava da su kosti njenog sina Faruka 2016. godine pronađene u masovnoj grobnici, deponiji u Kozluku kod Zvornika.
- Sedam godina sam odgađala odlazak na hadž, čekajući da se pronađu kosti mog rahmetli sina Faruka. Kad sam izgubila svaku nadu i odlučila da odem na hadž, stigla je vijest da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni i da s mužem Šahbazom dođem na identifikaciju. U toj boli i tuzi, ako se može tako reći, stiže i radosna vijest – kazuje Bida, grleći bijeli nišan sina Faruka.
Sjeća se da se sa sinom rastala 28. aprila 1992. godine.
- Tog dana, kada je Bratunac već bio okupiran, u našu avliju dođe komšija Srbin, meni i mužu Šahbazu preporuči da sklonimo Faruka, jer ga neće moći zaštititi. Kaže, on je pobjegao iz bivše JNA i na spisku je za likvidaciju s brojnim uglednim bratunačkim Bošnjacima. Otpremismo ga u brdo Čauš iznad Bratunca, a mene, muža Šahbaza i mlađeg sina Fahrudina, s hiljade Bratunčana, dušmani deportiraše prema Tuzli. Smjestili smo se u Živinicama i dvije i po godine nismo ništa znali za Faruka – kaže Bida, piše Avaz.
Kad je tada preko radioamatera dobila vijest da se njen sin interesira za majku Bidu, oca Šahbaza i brata Fahrudina i da je živ i zdrav, sreći nigdje kraja. Posredstvom radioamatera uspostavila je vezu sa sinom Farukom, od plača nije mogla progovoriti ni riječi. Čula je, kaže, da joj je sin rekao da je u Srebrenici i priključio se Armiji RBiH, da se oženio i on i njegova supruga Begzada imaju sina Eldina. Međutim, to je bilo posljednji put da su se čuli prije pada Srebrenice.
Unuk Eldin je sada u Njemačkoj, a kao maloljetnik 11. jula 2016. godine s amidžom Fahrudinom spustio je babu u kabur, gdje je našao konačni i vječni smiraj.
