Magbula Divović (72) iz Potočara kod Srebrenice na svoje imanje vratila se među prvim povratnicima 2000. godine. Do obnove njene kuće boravila je u očevoj i odmah je zasukala rukave. Nabavila je nekoliko ovaca i obrađivala imanje, uzgajala povrće.
Kupila koze
Kada su je snaga i zdravlje počeli izdavati, ovce je prodala, kupila nekoliko koza i počela se baviti uzgojem povrća u bašči i tkanjem koje je naučila kao djevojka, a usavršila u Udruženju „Bosfam“, dok je bila u izbjeglištvu u Tuzli.
– Tugu i bol za mužem Hakijom, koji je ukopan u prvoj dženazi 2003. godine u Memorijalnom centru Potočari, i sinom Elvedinom (14), čije kosti još nisu pronađene, liječim radom u bašči i proizvodnjom ručnih radova – s tugom kazuje Magbula.
Kaže da vune za tkanje ćilima ima dovoljno, jer je sakupila od svojih ovaca. Nakon pranja i mašinskog češljanja vune kod vunovlačara Magbula je preslicom i vretenom oprede, a zatim nosi u Srbiju na farbanje.
Mustra dovoljna
– Trenutno tkam ćilim s grbom BiH iz 1792. godine, prijeratnim i sadašnjim grbom Općine Srebrenica. Dovoljno je da pogledam mustru, odaberem vunu i boje, sjedam za razboj. Najviše tkam tokom zime, jer tada malo imam posla oko stoke, vrta i voćnjaka. Imam kupce za svoje proizvode, a dosta toga poklonim prijateljima i rodbini – naglašava Divović.
Dnevni avaz
