Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i u svijetu. Dr. J Scott Younger je predsjednik Glendale Partners i član Savjetodavnog odbora IFIMES.
U svom članku "Putinov rat" analizira aktuelnu situaciju u Ukrajini.
- Ljudi širom svijeta bili su šokirani događanjem u Ukrajini. Pogled na sve jutarnje novine otkrio je, da su svi tamošnji događaji kao glavni naslov imali Vladimir Putin, ime ruskog predsjednika je bilo vidljivo, riječ Rusija rijetko. Televizijska pokrivenost je široka. Kada su švedski Vikinzi, poznati kao Rusi, "pozvani" da uspostave stabilnost u regionu u relativno kratkom vremenu, prije oko 1.200 godina, Kijev je nakon nekoliko decenija postao glavni grad. Imao je idealnu lokaciju za ruske brodove duž rijeke Dnjepar koji su dolazili sa Baltika. Moćni vladar u to vrijeme zvao se Vladimir.
Međutim, vratimo se malo unazad, ali u mnogo novije vrijeme. Ruske trupe već nekoliko sedmica održavaju vojne vježbe na granici, dok Putin testira diplomatsku odlučnost povlačenjem i lažima o kojima zapadne sile samo nagađaju, a koje je iskoristio da poveća svoje snage na oko 190.000 vojnika. Posebno je bio zabrinut zbog NATO-a na njegovoj granici i mogućnosti da se Ukrajina pridruži ovom odbrambenom savezu na granici sa Rusijom, koju vidi kao prijetnju. Ironično, NATO je osnovan ubrzo nakon Drugog svjetskog rata kako bi se formirao odbrambeni savez, koji bi se suočio s prijetnjom koju je predstavljao tadašnji Staljinov Sovjetski Savez.
Ova invazija na Ukrajinu namijenjena je Putinu, koji pokušava da ostavi iza sebe historijsko naslijeđe na koje bi Rusija bila ponosna na njega prije nego što ga "Matilda" pozove na odgovornost. Odrastao je u posljednjim danima Staljinove ere, kada su se Rusije bojali kao moćne sile, "imperije" s naprednom tehnologijom i nuklearnim kapacitetima. Promatrao je kako je njegova zemlja konačno morala sa sramom da prizna da njegova zemlja nema ekonomske resurse da vodi konglomerat "imperiju" istočnoevropskih zemalja, koje je preuzela nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nakon nezavisnosti, ove zemlje su prilično brzo promijenile oblik vlasti, podržavajući demokratiju i napuštajući ograničenja komunizma i autokratije koja ih prožima. Sve ovo vrijeme Putin je uglavnom živio kao član pomalo uplašenog KGB-a, gdje je naučio da nikome ne vjeruje, a sigurno je bio razočaran kao ponosni Rus što vidi kako njegova zemlja postepeno propada kao velika sila, iako se "izborio" da na kraju dobije najvišu poziciju i autokratski oblik vladavine, koju ohrabruje. Ipak, ekonomija generalno stagnira za stanovništvo. U komunizmu se radi o jednakosti, pri čemu su "jedni jednakiji od drugih", kako je to jezgrovito rekao George Orwell. Autokratija se ubrzo povlači pred diktaturom.
Putin se pretvarao da je njegova vojska vježbala posljednjih nekoliko sedmica, a to se nastavilo i kada je otišao na otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Peking u Kinu, iako je bio tamo da se konsultuje sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, jednim drugim svjetskim liderom u komunističkoj zemlji, vjerovatno čak i rigidnijoj od Rusije. Bio je tamo da dobije odobrenje kineskog predsjednika za svoju planiranu invaziju, a predsjednika Xija je interesiralo kako će se snaći u okupaciji zemlje zapadno od svoje granice, omogućavajući mu da usmjeri svoje snage na svoje vlastite ciljeve proširenja, npr. na Tajvan. Xijev pristanak značio je, da je Putin mogao bez straha da povuče snage sa svoje istočne granice sa Kinom. Na otvaranju igara, Putin je viđen u veličanstvenoj samoći, dok je sa svojim uobičajenim izrazom lica promatrao sportiste na ledu.
Sve više je ostavljao utisak da nosi težinu svijeta na svojim ramenima kako bi sam napredovao sa svojim promašenim ciljevima. Ostavlja nas bez teksta svojim nečuvenim pogledom na historiju. Genocid u Ukrajini je počinio niko drugi do Staljin, poginulo je više od tri miliona ljudi, a Putin će biti poznat po tome kako koristi (neo)nacističku taktiku protiv ukrajinskog naroda.
Čini se da je Evropa konačno ustala i nastupila sa svojim potencijalno snažnim glasom. Njemačka je morala djelovati odlučno, što je i učinila. Sankcije su uvele SAD, Velika Britanija, Evropa, Kanada, Australija i mnoge druge zemlje. Međutim, sankcije nemaju trenutni efekt, iako su ukupni rezultati već doveli do značajnog pada valute. Ljudi dolaze na proteste u mnogim gradovima širom svijeta, pa čak i u Rusiji, gdje se neslaganje oštro uguši. Ali ovo je test demokratije; osporava ga komunistička autokratija, koja je dozvolila diktatoru da vodi predstavu bez vremenskog ograničenja.
Situacija se razvija i trenutno možemo samo da promatramo. To će se nesumnjivo promijeniti u narednim danima kada se dvije strane susretnu na granici s Bjelorusijom, koja ima neizabranu, lažnu rusku marionetsku vladu. Od ovoga ne treba očekivati previše, jer će Rusija kontrolirati dnevni red. Dalje mjere će nesumnjivo dovesti do još većeg pritiska od strane Rusije.
Ukrajinski narod, kojeg treba pohvaliti za njegovo držanje, pruža snažan otpor, što Putin nije očekivao. On je neko ko voli da sve ide svojim tokom i bit će uznemiren odbijanjem, što će Ukrajinci sasvim sigurno učiniti. Šta će onda Putin? On će se uznemiriti i izgubiti svoju hladnokrvnost. Pazimo na to.
