Fata Husejnović probijala se pod hidžabom s petnaest godina kroz četničke barikade do Zvornika, pa kao izbjeglica do Subotice. U Švicarskoj se nije mogla ni zaposliti ni školovati pokrivena. Nije odustala, radila je teške fizičke poslove, ali sudbina ju je odvela u korporaciju koju je vodio Jevrej čija je porodica ubijena u Auschwitzu. Danas je ugledna poslovna žena u Švicarskoj.
Kad je kao petnaestogodišnja djevojčica napuštala Kamenicu, rodni Zvornik i rijeku Drinu, Fata Husejnović posebnu je snagu osjećala u svojoj mahrami koju nije skidala s glave ni kad je prolazila pored četničkih položaja, barikada i straža.
“Bio je april 1992. godine. Imala sam 15 godina. Grad Zvornik faktički pada, a po mene dolazi Idriz ef. Memić, rođeni tetkić mog babe, da me odvede u Kamenicu na slobodnu teritoriju. Plašio se za mene jer sam bila jedina pokrivena djevojčica u gradu. U Kamenici smo bili do njenog pada, a potom smo izbjegli u Cersku. Kad se malo smirilo, vratili smo se u Kamenicu. Nakon izvjesnog vremena, meni je tamo dosadilo. Nisam imala nikog sa sobom. Sve je više dolazilo naroda, a mjesta za smještaj sve manje. Onda sam skontala u sebi da bih mogla otići do Zvornika da vidim je li mi otac živ. S njime je ostala i moja nana. Kako sam bila naivna, kontala sam, ako ih ne nađem, ponovo ću se vratiti u Kamenicu. Uopće nisam kontala da trebam preći silne četničke barikade. Za tu nakanu rekla sam samo Idrizovoj ženi, a ona se zbunila i nije se suprotstavila. Sve je bilo dobro do kamenoloma gdje su bili četnici. Stavila sam crnu mahramu, obukla crnu rolku i niko od njih nije mogao ni pretpostaviti da bih ja mogla biti muslimanka. Ja sam prošla, a niko od njih me nije ništa pitao. Na Diviču je već bilo mnogo punktova. Na moju sreću, ni tamo me niko nije ništa pitao. Došla sam do Zvornika, do naše zgrade. Imala sam ključ od stana. Kad sam ušla u stan, vidjela sam da u njemu ima neko. Krišom sam otvorila vrata i vidjela babu kako leži u jednoj sobi. Nalazio se u kućnom pritvoru. Neko od njegovih poznanika ga je umjesto u logor poslao u kućni pritvor. Iznenadio se mom dolasku i uzviknuo: ‘Što ćeš ti tu?! Traže te četnici.’ Rekla sam mu da kanim ići dalje, prvo do Malog Zvornika, kod šejha Mehmeda ef. Hafizovića, a potom u neku od evropskih zemalja. On je konstatovao da mi ne može reći ni da idem, niti da ostanem.
Iz očeve kuće sam nakratko otišla kod tetke koja se bila vratila iz Tuzle povjerovavši četničkoj propagandi da se svi izbjegli mogu vratiti svojim kućama. Uviđajući svoju pogrešku, naružila me što sam se vratila. Kad je saznala da kanim ići, zamolila me da povedem i njenu kćerku Amelu, koja je bila godinu dana starija od mene. Budući da smo imali divnu komšinicu Nadu, koja je po vokaciji bila babica, babo ju je zamolio da do Malog Zvornika isprati nas dvije. Dogovorili smo da to bude diskretno jer je i Nada bila četnicima trn u oku. Njen sin je pobjegao u Mali Zvornik kako bi izbjegao mobilizaciju. Nas dvije smo išle naprijed, a Nada iza nas. Kad smo došli na most na Drini, vidim mog nastavnika historije. Pošto sam se još u osnovnoj školi pokrila, on je bio jedini nastavnik koji mi je čestitao. Rekao mi je da čovjek koji ne zna za svoje ne zna ni za tuđe. Prepoznao me je na mostu i u trenutku kad trebam proći zakrenuo je stražara da mu kao nešta kaže kako bismo mi prošle. Na drugoj strani mosta stražari su natjerali dvoje Bošnjaka da se do gola skinu kako bi, kobajagi, vidjeli šta nose, a prije svega kako bi ih ponižavali. Tu njihovu zauzetost nesretnim ljudima mi smo iskoristile i neometano ušle u Mali Zvornik.
Kad smo došle do džamije, jedna starija nana nam je rekla da je šejh Mehmed otišao u Austriju i da u mahali gotovo nikog nema. Zamolila sam nanu da s njenog telefona nazovem rodicu u obližnjem naselju Sakar kako bismo kod nje prenoćile. Odatle krenemo u Sakar. Na putu nas je uhvatio policijski sat. Nekako smo uspjele doći. Rodica mi je rekla da ona sutra odlazi u Holandiju. Rekla mi je, također, da na Paliću kod Subotice postoji izbjeglički centar gdje se može prijaviti i dobiti pasoš s kojim se može ići dalje.”
ODBILA SKINUTI MAHRAMU
Djevojčice su uspjele doći do izbjegličkog centra Palić. Pošto nisu imale nikakvih dokumenata, nisu im dali da uđu u Centar. Uzalud su bila Fatina objašnjenja da su još maloljetne da bi imale pasoš i ličnu kartu. Vidjevši da nemaju kud, otišle su u policijsku stanicu. Tamošnjem šefu su ispričale da im ne daju ući u Centar. On je nazvao odgovorne u Centru i naredio im da ih prime i registruju kao izbjeglice, što su oni napokon i učinili. Sutradan je trebalo uraditi fotografije za pasoš. Opet problem. Neće fotografi da fotografiraju Fatu pod hidžabom. Nekako je uspjela nagovoriti jednu Mađaricu da je fotografira. Sve je bilo dobro dok nisu došli Vukovarci da stražare. O tome Fata kaže:
“Jedan je došao i naredio mi da skinem mahramu. Ja sam rekla da neću. Veli on da oni imaju ponos, da se ne može odbiti njihovo naređenje, a ja sam rekla da i mi imamo ponos i da nam je mahrama važnija od glave. Opsovao je i rekao da me može mrak progutati. Tu našu raspravu snimale su kamere neke beogradske televizije. Međutim, plašio se snimaka TV i sutradan ujutro naši pasoši su bili gotovi i nas dvije smo nastavile put prema Mađarskoj, Austriji. Sljedeća destinacija bila nam je u Beču. Već sutradan majka me je posjetila u Beču. Tad saznajemo da su mi tetka i tetak drugi dan po našem odlasku ubijeni, a njihove posmrtne ostatke našli smo poslije 17 godina. U tom sokaku su pobili sve Bošnjake na koje su naišli. Za nekih mjesec dana majka je ponovo došla je i odvela me u Švicarsku.”
S HIDŽABOM NIJE MOGLA NASTAVITI ŠKOLOVANJE
Dolazak u Švicarsku nije riješio sve njene probleme. Kanila je upisati srednju školu, ali s hidžabom to nije mogla. Odlučila se na zamjensku opciju – potražiti posao. No ni tu nije išlo kako je željela.
“U Švicarskoj s hidžabom nisam mogla nastaviti školovanje. Onda sam kontala raditi. Neće me niko ni u firmu s mahramom. Krajem 1993. bilo mi je prekipjelo. Jedan dan dolazi žena kod nas i zamoli me da s njom odem u jednu firmu gdje je konkurisala za posao. Smatrala je da ću joj moći pomoći oko sporazumijevanja na njemačkom jeziku. Kaže, lakše ću se snaći s tobom. Došle smo u fabriku u kojoj se proizvode mreže za ribolov. Gazda je upitao koju vrstu papira ima. Ona je odgovorila da ima papire B, a on je odgovorio da je oko dobijanja radne vize s B papirima komplikovana procedura. Onda se okrenu meni i pitao me da li i ja tražim posao. Kad sam potvrdno odgovorila, uzeo je moju ličnu kartu i rekao da dođem na posao. Rad u toj fabrici bio je ubitačan. Tu sam ostala oko dvije i po godine. U trećoj godini mog tvorničkog teškog rada moja majka se požali jednoj prijateljici koja je imala kozmetički salon da ne mogu u školu. Njoj je zatrebala jedna učenica te mi je ponudila to mjesto. Naravno, zahvaljujući mojoj majci. Tako dođem do srednje škole. Bio je to salon ljepote za žene. Zbog problema sa sinom tinejdžerom, ta žena je nakon nekoliko godina zatvorila salon. Meni je ostalo da ponovo krenem u potragu za poslom. Prijavim se na konkurs jedne investicione banke. Tražili su radnika za poslove kako ulagati novac, a, iskreno, veze nisam imala s tim. Kad su pogledali moj CV, bila im je šega što sam se prijavila. Vidjeli su da ja ne pripadam tom sektoru. Pozvali su me na razgovor, vjerovatno da vide koja se to budala prijavila a ne ispunjava uslove. Čuđenju nije bilo kraja ni kad su vidjeli da sam pod hidžabom. Umjesto predviđenih pola sata, razgovarali smo oko dva i po sata. Meni je bilo svejedno šta će misliti o meni i hoće li me primiti. Došla sam kući i čovjek me je nazvao da mi kaže da će mi poslati ugovor o radu.”
Kasnije će Fata saznati da je, prije nego što će joj javiti da je primljena na posao, taj šef morao otići kod generalnog direktora UBS-a, kome je pripadala banka, da ga pita smije li on primiti na posao ženu s mahramom.
“Taj direktor je pripadao familiji Openhajm, a ona je jedna od najjačih jevrejskih familija u Švicarskoj. Više od pola ih je stradalo u Auschwitzu. Kad je ušao da ga pita, on ga je naprosto istjerao iz biroa riječima: ‘Kako možeš žrtvu holokausta pitati za ženu koja nosi mahramu?! Jesmo li to još u onom vremenu? Zašto se to i danas tematizira, kako te nije stid?!’ Radeći u toj banci, ja sam završila ekonomsku školu, pa visoku stručnu školu. Nakon sedam godina mog rada u toj banci, prešla sam u sektor penzionog osiguranja, gdje i danas radim. Eto, otvorio je Allah puteve, prvo s težim poslom, pa sa slabom školom, al' korak po korak, elhamdulillah, uvijek sam išla polahko naprijed. Uspjela sam završiti visoku školu, dobiti razne titule u poslovnom svijetu, već preko 20 godina raditi poslove u finansijskom /osiguravajućem sektoru, osnovati porodicu, dobiti dvoje divne djece. Poslovno se danas nalazim na poziciji koju nikad ni u snu ne bih smjela sanjati, jer bi to bilo neostvarivo za pokrivenu ženu.”
UPISALA SINA U GAZI HUSREV-BEGOVU MEDRESU
Fata je ovog septembra sa suprugom Enverom u sarajevsku Gazi Husrev-begovu medresu dopratila sina Malika. Iako je bio primljen u tamošnju gimnaziju, njegova je želja bila da upiše ovu renomiranu školu. Iako je kao i njegova sestra Malika rođen u Švicarskoj, Bosnu i Hercegovinu je uvijek osjećao svojom prvom domovinom. On će nastaviti ulemansku lozu familije Redžić, na šta su posebno ponosni njegovi roditelji.
Porodica Redžić ostala je vjerna svojoj domovini te bošnjačkom i islamskom identitetu. Fata će s ponosom reći: “Pokrila sam se u vrijeme kad su mahrame nosile samo stare nane, u vrijeme prije rata, kad je vjera imala sasvim drugo mjesto u društvu.”
Stav
