Još od kada je Joe Biden objavio da će biti kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, bosanskohercegovački su građani ovu informaciju primili s oduševljenjem. Znajući historijat odnosa Bidena prema Bosni i Hercegovini, to je u velikoj mjeri bilo i razumljivo.
Prije nekoliko dana Amra Šabić-El-Reyess, profesorica na Univerzitetu Columbia, jedna od najaktivnijih Bošnjakinja u Sjedinjenim Američkim Državama u kontekstu borbe za promoviranje istine o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, primila je pismo od predsjednika Bidena u kojem piše o Bosni i Hercegovini. Profesorica Šabić-El-Reyess rodila se u Bihaću, u kojem je boravila i tokom opsade ovog grada od srpske vojske. Za Stav govori o Bidenovom pismu, ratnim danima u Bihaću, Genocidu nad Bošnjacima, lobiranju za Bosnu i Hercegovinu, svojoj knjizi...
STAV: Prije nekoliko dana dobili ste pismo od Joea Bidena, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Ne dešava se baš često da neka Bošnjakinja ili pripadnica neke dijasporne zajednice dobije pismo od američkog predsjednika. Je li Vas to iznenadilo?
Šabić-El-Rayess: Naravno da jeste, naročito jer je pismo vrlo detaljno i specifično napisano. U ovom momentu u kojem se danas nalaze Sjedinjene Američke Države, s porastom COVID slučajeva, predsjednik Biden ima izuzetno mnogo drugih problema kojima se bavi, a ipak je našao vremena da mi se obrati i to na tako divan način. Njegove riječi nisu upućene samo meni nego su i signal da SAD žele u Bosni i Hercegovini prihvatiti samo kompetenciju, ravnopravnost i jednakost svih građana, što je glavna karakteristika svake istinske demokratije. Iako su riječi predsjednika Bidena kojima kaže da sam mu inspiracija i da sam postala dio ideje koja čini Ameriku mene jako dirnule, značaj njegovih riječi mnogo je veći kao poruka Bosni i Hercegovini i njenim političarima.
STAV: Imali ste priliku susresti se s predsjednikom Bidenom. Jeste li tokom sastanka razgovarali o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima?
Šabić-El-Rayess: U Americi se predsjednik Biden susreće sa sličnim problemom kao i mi u Bosni i Hercegovini jer veliki broj ljudi ne prihvata istinu, bilo da je riječ o rezultatima izbora ili efektivnosti vakcina. U našem slučaju, to se manifestira kroz propagiranje neistine i nepriznavanje genocida nad Bošnjacima, što je konačno postala kriminalna radnja za one koji se usude veličati ratne zločince ili negirati brutalnost Genocida koji su počinile srpske snage. Danas bi pandemija u SAD-u bila okončana da se ne siju laži o vakcinama.
Kao direktorica u upravnom odboru jedne od fondacija koja pomaže finansiranje nekoliko bolnica u New Yorku, znam da su danas oni koji umiru od COVID-a nevakcinisani. Znači, ljudi zbog laži gube živote, što se barem u Americi može prevenirati. Vrlo često oni pred smrt mole da im se da vakcina, ali tada je već kasno. Vrlo je sličan i moj rad na prihvatanju činjenica i istine kao i buđenju naše kolektivne svijesti o Genocidu nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. To je nešto što predsjednik Biden očito cijeni i razumije. Osim toga, iako to nije poznato bosanskohercegovačkoj javnosti, već godinama pomažem izbor kandidata u Američkom kongresu. Mnogi od tih političara osobe su kojima sam davala stručne savjete i pomagala njihovu političku karijeru, a među njima su i oni koji su izuzetno utjecajni u američkoj administraciji ili u Kongresu. Tako da je mnogo razloga zašto predsjednik Biden razumije moju brigu za stanje u Bosni i Hercegovini.
Kada smo se prvi put sreli, on je već i tada pozitivno reagirao jer sam mu se zahvalila što je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. On je jedan od rijetkih političara koji je pokušavao Ameriku i svijet tih nama bolnih devedesetih godina nagovoriti da se ukine embargo na oružje pa da se bar sami odbranimo od srpske agresije. Bio je veliki zagovornik spašavanja Bošnjaka od Genocida i na tome sam mu prvo zahvalila. Reakcija predsjednika Bidena bila je pozitivna, srčana i iskrena jer mislim da dijeli moj stav i brigu za mir u Bosni i Hercegovini.
STAV: Vi znate šta znači biti pod opsadom i biti izložen srpskoj agresiji, a ta iskustva izrodila su i Vašu knjigu pod nazivom Mačka kojoj nikad nisam dala ime. Šta njome želite poručiti javnosti?
Šabić-El-Rayess: Mačka kojoj nikad nisam dala ime puna je životnih lekcija, a većina ljudi koji je pročitaju kažu da je “nezaboravna” i da će ostati s njom zauvijek. Sasvim jedno je ispričati činjenice kroz statistiku, koja je također bitna, a mnogo efektivnije je emotivno dočarati bol, gubitak, genocid, strah, ljubav i preživljavanje kroz iskrenu i istinitu priču. Ja sam svoju karijeru počela kao profesorica koja je kreirala i predavala ispite iz statistike i teorije vjerovatnoće na Columbia Univerzitetu pa sam vrlo dobro svjesna važnosti činjenica, ali moj izbor je bio da kroz svoju ličnu priču, osim činjenica, predočim na intiman način prekomjernu bol i patnju koju je osjećala i doživjela jedna mlada djevojka koja je bila na meti nekom – na odstrelu – samo zato što je Bošnjakinja muslimanka. Željela sam educirati javnost u SAD-u i pobuditi suosjećajnost neophodnu da ljude pokrene kako bi učinili nešto i pomogli očuvanju mira u Bosni i Hercegovini.
STAV: Šta Vas motivira za rad na očuvanju kulture sjećanja, koji je zapravo cilj Vašeg angažmana?
Šabić-El-Rayess: U svojoj knjizi spominjem brata, rahmetli Amara, koji je umro od srčanog napada kada je imao samo petnaest godina. Moj brat bio je briljantan, imao je fotografsku memoriju, ali bolovao je od rijetke bolesti zbog koje je rano izgubio život. Ja sam odrasla braneći svog brata od dječaka koji su ga napadali i koji su ga ismijavali jer nije mogao dobro hodati. Bila sam pet godina mlađa od rahmetli Amara, ali sam ga nekad, kao mala djevojčica, napola nosila uz stepenice u našoj osnovnoj školi jer nije bilo lifta za djecu poput njega. I nije mi bilo teško. Uvijek sam osjećala neki veliki ponos jer je imao prelijep i genijalan um i željela sam sve učiniti da ga spasim. Pišem novu knjigu u kojoj će se pojaviti i ta priča kao i priča o našoj predratnoj Bosni i Hercegovini.
Imam i mlađeg brata Dinu, kojeg sam branila kad smo bili djeca jer sam se bojala da nakon Amara možda i njega ne izgubim. Tako da sam odrasla osjećajući uvijek kroz iskustvo svog rahmetli brata kako je bolno kad vas neko ne gleda niti cijeni kao ljudsko biće. Danas imam sve. Imala sam uspješnu karijeru na Wall Streetu, nakon toga sam ostvarila uspješnu karijeru u akademskom svijetu. Zahvalna sam na zdravlju i sreći moje porodice, tako da bi se, da budem iskrena, mogla penzionisati kao relativno mlada osoba i uživati u ostatku života, ali sam se uvijek pitala “šta ja mogu da uradim da pomognem drugima” i “šta je svrha mog života”. Osjećam unutarnju potrebu, kao što sam nekad osjećala za svog rahmetli Amara, da moja svrha bude pomoći onima koji nisu u prilikama u kojima se ja nalazim. Mislim da sam kroz vlastiti glas i rad našla svoj put.
STAV: Jedan ste od primjera da ljudi iz Bosne i Hercegovine koji žive u dijaspori mogu biti naši najbolji ambasadori. S obzirom na Vaše lične konekcije, koliko možete utjecati na to da se ovdje stvari poprave i jesu li velike sile poput SAD-a uopće zainteresirane za tako nešto?
Šabić-El-Rayess: Za nekoliko dana idem na rođendan jednom od značajnih američkih političara jer smo jako bliski prijatelji. Prije neki dan razgovarala sam s njim na temu Genocida u Srebrenici i sadašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini. Mislim da izuzetno mnogo utječem na razmišljanja onih političara s kojima sam u kontaktu. Naravno, nemam puni diplomatski arsenal, ovo što radim u mom je privatnom aranžmanu nastalo iz želje da pomognem gdje smatram da mogu. Vjerujem da vrlo često naši političari ne shvataju kako Amerika, niti jedna druga strana država, ne pomaže Bosni i Hercegovini zato što nas oni vole ili što im je stalo do Bosne i Hercegovine nego iz svojih interesa koji se tiču vlastite vanjske politike. Kada razgovaram s američkim političarima, uvijek pakujem bosanskohercegovačke probleme u interese SAD-a i stavljam ih u globalni kontekst američkih tenzija s Rusijom, Kinom i drugim stranim igračima koji djeluju na području Bosne i Hercegovine.
STAV: Vaša doktorska disertacija tiče se problema korupcije u obrazovanju unutar Bosne i Hercegovine. Je li to, uz političke opstrukcije određenih faktora, jedan od glavnih problema s kojim se naša država suočava?
Šabić-El-Rayess: Vi ste, na neki način, svojim pitanjem već dali odgovor. Zaista jeste tako. To vidite po odlasku mladih, što sam ja u svojim naučnim radovima na temu korupcije u Bosni i Hercegovini predvidjela 2012. godine. Kod nas je korupcija normalizirana tako da je bezvrijedno biti akademski najuspješniji ili najkompetentniji jer to nema vrijednosti kao politička podobnost. Već nakon nekoliko razgovora sa svojim studentima, na osnovu pitanja koja postave, mogu ocijeniti i jednim dijelom rangirati studente po tome koliko su kompetentni i koliko znaju. Meni je kompetentnost glavno mjerilo kada odlučujem koje studente zaposliti na raznim projektima na kojima radim, a kod nas to koliko je neko sposoban zaista nije bitno mjerilo, tu se oni najkompetentniji razočaraju i nestaju iz države jer ne vide način da budu nagrađeni za svoje znanje i svoj uspjeh.
STAV: U programu predsjednika Bidena borba protiv korupcije zauzima poprilično visoko mjesto. Znamo da se spremaju crne liste za Balkan. Šta možemo očekivati?
Šabić-El-Rayess: Pa mislim da će to biti područje u kojem će Bidenova administracije kroz crne liste za Balkan izvršiti pritisak na određene političare kao što se to dešava i sa zabranom negiranja Genocida nad Bošnjacima. Mislim da je predsjednik Biden vidio veliku opasnost od korupcije kroz rad prethodne administracije u SAD-u i pretpostavljam da će na njega i to iskustvo utjecati da izvrši veliki pritisak na korumpirane političare i van SAD-a.
STAV: Kroz profesionalni i volonterski angažman posvećeni ste prezentiranju istine, pokušavate ukazati mladima da postoji nada za normalnu budućnost. Koliko smo danas daleko od toga?
Šabić-El-Rayess: Teško je biti Nostradamus. Uvijek kažem da čovjek nikad ne može reći nikad. Mnogi nisu mogli vjerovati da bi Obama mogao biti izabran za predsjednika SAD-u, pa onda mnogi nisu vjerovali da bi mogao biti izabran Trump, pa ste vidjeli i sami do kakvih je sve turbulencija došlo u SAD-u posljednjih nekoliko godina. Mislim da je sve moguće, ponekad se tok događaja promijeni preko noći kada narod dođe u fazu da mu je dosta korupcije i lošeg života. Kada će doći do pune svijesti u Bosni i Hercegovini i šta će tačno preliti narodu čašu, to niko ne zna, ali ja vjerujem da je većina našeg naroda – bilo koje etničke pozadine – u srcu dobra i čista i da su svjesni istine i onda kada je ne žele javno priznati. Život u Bosni i Hercegovini ne može poći s mrtve tačke za bilo koga dok svi prvo ne prihvatimo tužnu istinu o agresiji na našu državu i o Genocidu u Bosni i Hercegovini. Tek tada možemo krenuti s reformama u našem Ustavu i političkom sistemu. Teško je velikim demokratijama da ustraju kroz krizne periode s jednim predsjednikom na čelu, a da ne kažem našoj Bosni s de facto tri predsjednika, od kojih bi barem jedan volio da sruši državu koja ga plaća.
STAV: Kada već govorimo o mladima u našoj domovini, šta biste im savjetovali?
Šabić-El-Rayess: Obrazovanje je uvijek moja prva poruka i savjet. Moj rahmetli otac, koji je nakon Drugog svjetskog rata sam pješice iz Šumaca “sebe odveo” i upisao u sirotište u Cazinu i koji je bio veliki i Krajišnik i intelektualac, meni je, u momentu kad su srpske snage stezale obruč oko Bihaća i palile okolna sela, rekao: “Amra, sine moj, ako četnici uđu u Bihać, možda ćeš biti ubijena, možda silovana. Tata te možda više neće moći zaštiti. Ako preživiš, znaj da ti sve mogu uzeti, ali ne i tvoju pamet i tvoje obrazovanje.” Znači, gdje god bili, niko vam ne može oduzeti vaše znanje niti ga sebi pripojiti. Znanje je jedini način da kao pojedinci uspijemo i da lobiramo za bolju Bosnu i Hercegovinu i osiguramo da ona opstane i narednih hiljadu godina.
STAV: Da se na kraju vratimo na Vašu knjigu. Kada će Mačka kojoj nikad nisam dala ime biti prevedena i objavljena na bosanskom jeziku?
Šabić-El-Rayess: Do decembra ove godine trebala bi biti prevedena. Izdaje je izdavačka kuća “Ilum” iz Bužima, a meni je izuzetno drago što će je objaviti izdavačka kuća iz Bosanske Krajine. Knjiga će se moći kupiti i za isporuku van Bosne i Hercegovine jer me je kontaktiralo na hiljade ljudi koji je žele pročitati na bosanskom jeziku. Meni je izuzetno drago i sa simboličkog stajališta što se moja priča ipak vraća u našu Bosnu i Hercegovinu i u našu Bosansku krajinu.
