Srbija i Hrvatska su samo potpisnice, odnosno učesnice potpisivanja Dejtonskog sporazuma (Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini), a garanti tog sporazuma su velike sile.
Srbija, a ni Hrvatska ni u kom slučaju nisu garanti Dejtonskog sporazuma, što gotovo u kontinuitetu, posebno zvanični Beograd, nastoji da prikaže u javnosti.
Nikakva posebna prava nisu dobili bh. entiteti, pogotovo države potpisnice Dejtonskog sporazuma. Hrvatska i Srbija su posebno, svojim potpisima, dobile samo obaveze, a obaveze su jasne – poštivanje suverentiteta i teritorijalnog integriteta BiH, te nemiješanje u unutrašnja pitanja.
Međutim, sve ono što danas čine u suprotnosti je sa onim na što su stavile potpise.
Sve akcije i Srbije i Hrvatske uglavnom su usmjerene u pravcu da integrišu svoje sunarodnjake koji žive u Bosni i Hercegovini, u jednu odnosno drugu “matičnu državu”.
Ako je već član Predsjedništva BiH Milorad Dodik putovao u Beograd i tamo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića upoznao sa “kršenjima Dejtonskog sporazuma od strane visokih predstavnika”, onda mu je kao član kolektivnog šefa nezavisne i suverene države BiH trebao skrenuti pažnju da se ubuduće ponaša kao predstavnik države potpisnice koja ima obavezu da radi na integrisanju i jačanju BiH, a ne na njenoj dezintegraciji.
Brojni su primjeri kako i Hrvatska i Srbija ozbiljno krše Dejtonski sporazum, kroz zagovaranja promjena granica u regiji, usvajanja deklaracija o položaju Hrvata u BiH i slično.
Vučić u kontinuitetu poručuje kako “bez prihvatanja Srba neće biti promjene Dejtonskog sporazuma”. Njega ne zanima to što je Ustav BiH isključivo unutrašnje pitanje naše zemlje, te nerijetko potencira da je Srbija garant, a ne potpisnica Dejtonskog sporazuma.
Vučić se prema Srbima u BiH, baš kao i Zoran Milanović i Andrej Plenković prema Hrvatima u BiH, postavljaju paternalistički, a prema našoj državi se odnose kao prema tek običnoj teritoriji na kojoj žive njihovi sunarodnjaci.
Uloga zemalja potpisnica, Srbije i Hrvatske, jeste da svojim odnosom prema BiH doprinose njenoj stabilnosti, s time što imaju pravo održavanja specijalnih paralelnih veza, Srbija s entitetom Republika Srpska, a Hrvatska s entitetom Federacija BiH. To ne isključuje mogućnost održavanja takvih veza Hrvatske i RS-a i Srbije i FBiH.
Srbija i Hrvatska, kao strane potpisnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH, svojim potpisima zajedno sa Republikom BiH, potvrđuju činjenicu da se u RBiH vodio međudržavni oružani sukob između RBiH s jedne, i SRJ (Srbije i Crne Gore) i Republike Hrvatske, s druge strane.
U prvoj rečenici preambule Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH jasno stoji:
- Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (strane), a na kraju teksta Općeg okvirnog sporazuma, koji se sastoji od 11 članova, stavljeni su potpisi “strana” potpisnica, dakle predsjednika tri suverene države. (Alija Izetbegović, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević).
Strane potpisnice nisu nikakvi garanti ovog sporazuma, već su strane potpisnice strane sa jednakim pravima i obavezama iz sporazuma, a garanti Sporazuma su predstavnici država i predstavnici međunarodnih organizacija (EU, UN i dr.) koje su kreirale i osigurale primjenu “političke sile” da bi se sporazum potpisao.
Sporazum o specijalnim paralelnim odnosima Srbije i RS-a
Prvi Sporazum o specijalnim paralelnim vezama SRJ i Republike Srpske potpisan je 5. marta 2001. godine. Nakon razdruživanja SRJ, predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić i predsjednik Srbije Boris Tadić potpisali su 26. septembra 2006. Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srpske i Republike Srbije, piše Faktor.
Sporazum možete pročitati OVDJE
Sporazum o posebnim odnosima Federacije BiH i Republike Hrvatske
Sporazum o posebnim odnosima Federacije BiH i Republike Hrvatske, potpisali su predsjednik i potpredsjednici FBiH Ejup Ganić i Vladimir Šoljić sa predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom 22. novembra 1998. godine.
Sporazum možete pročitati OVDJE
