Nisam mjesecima ništa napisala. Sastavim pet rečenica, a onda počnem da psujem. Zato stanem poslije pete rečenice – jer dalje se jauče i psuje. A, obećala sam majci da više neću psovati.
Veli mama- „Bajram je Nejra. Malo piši o kurbanima, o davanju, neku čestitku uputi…“.
Piše : Nejra Latić-Hulusić
Pod strogim nadzorom majke, uspjela da sročim sljedeće:
Dočekujemo još jedan Bajram, zaraženi, bolesni i siromašni, pokradeni i zatvoreni. Čekamo još samo da nas ovi naši begovi počnu klati umjesto ovaca.
Jer oni nas ne vidi kao insane, već nam kažu da smo njihova glasačka tijela. Kad nisi insan nego tijelo, onda im je čas posla da te raskomadaju u topovsko meso. Ovi čobani za kojima klepećemo nas vide kao i svaki čoban ovcu, kao broj grla, kao stoku sitnog zuba.
„Tobejarabi, Nejra. Ovo ti je horor. Istina ali horor. Hajde piši o vrijednosti kurbana na ovom i Onom svijetu .“ Pišem:
Ovaj Bajram će mnogi jedva skuckati dinar za kurban. A, skuckat će narod i podijeliti sa komšijama ne pitajući za boju i vjeru. Taj jedan dan u godini i naša vlastela probere debelog kurbana pa ga zakolje, brzo i po propisu. Ne smije se kurban patiti.
Sve ostale dane u Boga, nas koji nismo zaslužili brzu smrt, oni lagano dave. Dave nas oko vrata omčom koja se steže sve jače kad ti plata kraća, a mjesec se duži. Dave nas ovom knedlom u grlu koja nam zastane kad ugledamo vijesti. Kako će insan progutati vijest da nas je neko zadužio do devetog koljena, da se za zdravlje djece prosi po televiziji, da se svaka šesta porodica se kvalifikovala za sadaku…
Ako i dalje imamo snage pustit glas, onda nam nacifrane hanume viči po Facebooku:
– Treba njoj svilen gajtan oko vrata stegnuti!
A, masa odgojenih momčića i hanumica za njom ciknu
-“Treba. Vješticu na lomaču.“
Kaže, hanuma:
-Ne, ne, naša krv se ne prolijeva! Svilenim gajtanom se to davi!
Nejra, dosta je! Ti si depresivna. – viknu majka. Piši kako će nas kubani prenijeti preko Sirat ćuprije u džennetske bašče, a ćuprija tanka kao dlaka. To narod voli da zamišlja.
Dobro.
Šta ima od jednog od kurbana onaj ko je zadavio jedan narod?
Koliko kurbana treba da prenese preko Sirat ćuprije u u džennet ove čobane čiji su grijesi pod kožom toliko teški da se zemlja pod njima provaljuje?
Koliki je kurban koji preko mosta debljine dlake može prenijeti onoga ko bi glas svog naroda utihnuo svilenim gajtanom?
Ako znamo da je Omer r.a. koristio jednu svijeću za državne, a drugu za privatne poslove, koliki mora biti kurban koji može prenijeti nekoga ko iz hazne ovog naroda mjesečno raspe tovar zlata. Ali, mani zlato.
Rasuše nam budućost. Koliki je kurban koji može prenijeti nekoga ko nam je ukrao snove da može biti bolje?
Ljeto je počelo teškim kišama, jedno jutro sam ustala i u bunilu povikala: Ovi su nam ukrali i sunce izgleda! Odvukli ga na Kajmanska otočja!
Tobejarabi, da ga mogu dokučiti tačno bi nam i Sunce ukrali. Pokrali su nam već vodu, zemlju, što ne bi sunce?
Uz namete koje ni Švicarac ne bi mogao podnijeti, naš radnik dobro stisne kapke kad legne spavati. Ponekad mislim da bi nam i oči pokralo kad ne gledamo.
Velahavle Nejra, ciknu majka. Hajde samo čestitku probaj.
Pišem:
Čestitam vam što se od naroda kojem je Bog dao i vode i plodne zemlje i sunca i kiše i planine i ravnice baš onoliko koliko treba, napravili prosjake. Čestitam vam kad ste uspjeli da proćerdate svaku tvornicu. Čestitam vam što se porobili u okove straha narod koji se nije bojao ni kazati svoje ni Papi ni Sultanu ni Kraljevićima ni Titu. Čestitam što ste onog ponosnog čovjeka sa stećka natjerali da kleči i gleda u pod umjesto u zvijezde gdje smo vazda gledali dok smo zemljom kročili.
Čestitam vam, nije bilo lahko.
A, mom narodu, mojim ponosnim Krajšnicima, kršnim Hercegovcima, vrijednim posavljacima, Zmajevima od moje Bosne, Bajrambarećula, da vam Allah ukabuli kurban i svako dobro djelo, oprosti nam grijehe i podari pravedne vodje! Da sljedeći Bajram dočekamo zdravi, pravi i ponosni!
(TBT, FACE TV)
