Prije 27 godina, u eriodu od 17. do 28. jula, u napadu HVO-a ubijeno je 54 civila, a više desetina stanovnika naselja Vrbanja, Crniče i Vrpeč su zarobljeni. Za ovaj strašni zločin do sada je osuđen samo Slavko Šakić koji je priznao zločine,a za šta je pravosnažno osuđen na osam godina i šest mjesec.
Bugojanski Hrvati, pripadnici HDZ-a i HVO-a, zajedno sa drugim Hrvatima iz susjednih bugojanskih općina i uz pomoć i sadejstvo Tuđmanove Hrvatske činili su udruženi zločinački pokret koji je imao za cilj pripajanje srednje Bosne Republici Hrvatskoj. U nastavku slijedi prava
Početak udruženog poduhvata
Već krajem 1991.godine, skoro dvije godine prije početka sukoba između Bošnjaka i Hrvata u Bugojnu, odnosno u Bosni i Hercegovni, HDZ Bosne i Hercegovine je počeo sa realizacijom formiranja hrvatske države u Bosni i Hercegovini i njeno pripajanje Republici Hrvatskoj. Dakle, cilj je bio doseći veću Hrvatsku, Hrvatsku u maksimalno mogućim granicama, a taj cilj je toliko važan da daje blagoslov svim raspoloživim sredstvima, bez obzira na strašne posljedice do kojih može doći. U cilju realizacije tog dugoročnog zadatka, formiranja „ zajedničke hrvatske države“, HDZ Bosne i Hercegovine je, u skladu sa velikodržavnom politikom, instrukcijama Franje Tuđmana, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, preduzeo niz aktivnosti.
Tako su na radnom sastanku predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i predsjednika i predstavnika kriznih štabova Travničke regionalne zajednice (na ovom sastanku su bili predstavnici bugojanskih Hrvata koje je predvodio tadašnji predsjednik SO Bugojno, Vladimir Šoljić, koji je i potpisnik svih odluka i zaključaka proizašlih sa ovog sastanka), održanom 12.novembra 1991.godine u Grudama usvojeni sljedeći zaključci. a) Da „ hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države“, b) Da bi taj cilj bio realiziran, navedene regionalne zajednice su usvojile stav „da se pristupi formiranju i objavljivanju pravnih i političkih akata proglašenje Hrvatske države u BiH, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj u njenim etničkim i povijesnim ( sada mogućim) granicama“.
Da bi bili realizirani doneseni zaključci predsjednici i predstavnici navedenih regionalnih zajednica su imperativno usvojili sljedeće stavove. 1) Jasno profilirati stranačku politiku HDZ u Bosni i Hercegovini, kadrovski je ojačati i izabrati one ljude koji će moći ove zadatke dovesti do kraja;
2) Pokrenuti političke i pravne akcije na unutarnjem i međunarodnom planu:
3) Vojnički se još bolje pripremiti za sukobe sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovni proces u stvaranju slobodne hrvatske države;
4) Unaprijed odlučno spriječiti svaku javnu ili tajnu aktivnost u vođstvu HDZ – a Bosne i Hercegovine koja bi se protivila ovim odlukama ili bi im mogla nanijeti bilo kakvu štetu.
Šest dana nakon usvojenih zaključaka u Grudama HDZ Bosne i Hercegovine je u cilju „ proglašenja hrvatske države u Bosni i Hercegovini i njenog priključenja Republici Hrvatskoj“ donio „ cijelu paletu zakona“. Tako su „ izabrani predstavnici hrvatskog naroda“, na sjednici, održanoj 18.novembra 1991.godine u Grudama, donijeli povijesnu Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna, građene po uzoru (kako se kaže u dopunjenoj Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna, održanoj 3.jula 1992.godine u Mostaru) „ uzoru na srpska autonomna područja“.
Odlukom je formirana Hrvatska zajednica Herceg Bosna, kao politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina i određena joj je teritorija. Njenu teritoriju ukupno je činilo 30 općina, a među kojima je bila i općina Bugojno. Općine koje su ušle u Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna imale su prema Mati Bobanu, po popisu 55% Hrvata, 27% muslimana i 9% Srba.
Da bi povećao broj Hrvata u Hrvatskoj zajednici Herceg Bosna, Mate Boban je na sastanku sa Franjom Tuđmanom, predsjednikom Republike Hrvatske 27. Decembra 1991.godine u Zagrebu otkrio ključ povećanja broja Hrvata za 11%. „Čišćenjem pograničnih područja, faktično pograničnih područja te Herceg Bosne“, rekao je Mate Boban.
Jedinstveno zapovjedništvo za Herceg Bosna i južnu Hrvatsku
Nakon završenih političkih i drugih administrativnih radnji u osnivanju Hrvatske zajednice Herceg Bosna, prešlo se na vojno organiziranje, odnosno pripremanje za oružano uspostavljanje zacrtane teritorije takozvane Herceg Bosne na području 30 općina, među kojima je bila i općina Bugojno. U aprilu 1992.godine je osnovano Hrvatsko vijeće odbrane, a 7.jula 1992.godine Odluka o imenovanju općinskog HVO Bugojno. Tada je za predsjednika HVO Bugojno imenovan Vladimir Šoljić.
Dokaz da je takozvana Herceg Bosna sa svim svojim liderima, kao što je Bugojanac Vladimir Šoljić, zajedno sa Tuđmanovom Hrvatskom činila udruženi zločinački pokret jeste stavljanje oružanih snaga Hrvatske zajednice Herceg Bosna pod komandu Hrvatske vojske. O tome postoje brojni dokumenti i svjedočenja. Po svjedočenju generala Martina Špegelja, 27. Decembra 1991.godine je u Zagrebu održan sastanak između Franje Tuđmana i delegacije HDZ-a Bosne i Hercegovine. Na tom sastanku je dogovoreno da oružane snage Hrvatske zajednice Herceg Bosna uđu u sastav Hrvatske vojske. Dan kasnije, 28.decembra 1991.godine u Glavicama kod Sinja održan je sastanak na kojem su prisustvovali ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica, general Martin Špegelj i Mate Boban. Tada je dogovreno sljedeće. Da se imenuje jedinstveni zapovjednik i zapovjedništvo za Hrvatskuzajednicu Herceg Bosna i južnu Hrvatsku, sa sjedištem u Imotskom, da se odmah riješi status i plaće oficira u Herceg Bosni, da se od Neuma do Travnika i od Trebinja do Livna uspostavi zajednička organizacija u operativno – strategijskom smislu. Na osnovu ove odluke o ustroju zajedničke komande za Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna i južnu Hrvatsku, Hrvatska vojska je od ljeta 1992.godine bila stalno prisutna na teritoriji Bosne i Hercegovine, tačnije na teritoriji zacrtanog područja Herceg Bosne.
Bugojno strateški cilj velike Hrvatske
Općina Bugojno je bila veoma važna za Franju Tuđmana i njegovu ideju stvaranje velike Hrvtaske. U stenogramu sa sastanka Franje Tuđmana sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem u vili Dalmacija u Splitu, 5.novembra 1993.godine nalazi se naredba koju je Franjo Tuđman izdiktirao političkom i vojnom rukovodstvu Hrvatske Republike Herceg Bosna. „ … povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati tu liniju. Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja, jer i zbog povezanosti sa Novim Travnikom i Vitezom, i povezano, znači sa Bugojnom, treba pod svaku cijenu“. Na istom sastanku Franjo Tuđman je svojoj udruženoj braći iz Herceg Bosne objasnio zašto je neophodno vojno osvojiti Gornji Vakuf, Bugojno, Travnik, Vitez i druge srednjebosanske općine. „U najmanju ruku odbranimo onu crtu koju smo kako – tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji (misli na Plan Oven – Stoltenberg, op.a.), znači Novi Travnik, Vitez i Busovača“. Radi toga Tuđman je naveo da se mora ovladati „ iz strateških razloga, čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofanzivne namjere muslimana u području južno od Mostara“, zaključio je Franjo Tuđman.
Nadojeni strateškim vizijama velikog hrvatskog vođe bugojanski Hrvati su pod fašističkom zastavom Trećeg rajha krenuli žestoko na svoje komšije Bošnjake. U periodu od 17. do 28. jula 1993. godine na području bugojanske općine vođena je odlučujuća bitka za opstanak Bošnjaka Bugojna i legalnih institucija države Bosne i Hercegovine na ovim prostorima. 17. jula 1993. godine otpočele su otvorenu agresiju na Bošnjake Bugojna, njihovu imovinu i sve ono što je na ovim prostorima predstavljalo državu Bosnu i Hercegovinu. Prvi na udaru našli su se stanovnici prigradskog naselja Vrbanja. U vrijeme ove ofanzive, general Slobodan Praljak, zapovjednik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća odbrane obratio se predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu i načelniku Glavnog stožera Hrvatske generalu Zbora Janku Bobetku sa zahtjevom za pomoć u oružanoj sili. U tom zahtjevu se pored ostalih stavki navodi sljedeće. „ Za djelovanje na pravcu Gornji Vakuf – Bugojno kao pripomoć snagama Bugojno HITNO nam je potrebita jedna bojna dobro opremljena s dijelom svoje potpore, tenkovi i topništvo“.
Naravno, Hrvatska je ovakve zahtjeve uvijek do kraja ispunjavala. U julu 1993.godine u napadu na Bugojno, tamošnjem HVO-u pomagala je specijalna jedinica „ Pume“ iz Varaždina. U vanrednom izvještaju generala Martina Špegelja Frani Tuđmanu navodi se da su pored „ Puma“ iz Varaždina tih dana na linije Bugojna i Gornjeg Vakufa napadale sljedeće jedinice zvanične Hrvatske vojske. „ 3.brigada ZNG iz Osijeka, 5.gardijska brigada iz Zagreba, 109.brigada iz Vukovara, 113.brigada iz Splita, 114.brigada iz Šibenika, 123.brigada iz Varaždina, bataljon Matija Vlačić, jedinica specijalnih namjena“. Osim navedenih jedinica na bugojansko – gornjovakufskom ratištu, tokom 1993.godine i 1994.godine ratovale su brojne druge jedinice Hrvatske vojske.
Iz povjerljivih dokumenata Republike Hrvatske i Herceg Bosne vidi se da je Bugojno spašeno zahvaljujući herojima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su odbranili Gornji Vakuf. Da nije bilo tih heroja Armije R BiH bugojanski Bošnjaci bi doživjeli sudbinu masakriranih mještana naselja Vrbanja.
