Mirsad Malić imao je 18 godina kada se skrivao po šumama oko Srebrenice kako bi preživio ratna stradanja. Nedugo nakon što je rat završio shvatio je kako su ratni zločin u Srebrenici počinili njegove školske kolege koji su i danas na slobodi i koji su pokazali da su ponosni zbog onog što su učinili. Kajanja, kako je dodao, kod njih nije bilo.
Malić je iz šuma u kojima se skrivao bježao danima. Bio je gol, bos, gladan i žedan, a jedini cilj mu je bio doći do slobodnog teritorija i spasiti se.
- Oni su vidjeli kako smo mi obučeni i onda su ubacivali svoje ljude s ruksacima na leđima u kolonu. Oni onda na jednom dijelu presjeku kolonu i onaj dio kolone što je ostao iza njega vode gdje oni hoće. Jer mnogi ljudi nisu znali put. Ja sam imao sreću što sam živio tu blizu pa sam poznavao put do Udrča – kazao je Malić. Osam je dana živio na žličici šećera i vode.
Njegov brat je ležao na livadi, nije mu mogao pomoći
- Tokom bježanja sreo sam brata koji je ležao na livadi. Bio je iznemogao i nije mogao dalje. On mi je rekao da ima u ruksaku nekoliko žlica šećera i dao mi i rekao da idem dalje da bilo ko od nas prijeđe, tako da sam rođenog brata ostavio iznemoglog. Ali, nasreću, i on se na kraju uspio spasiti. Svaki taj dio puta je natopljen krvlju -kazao je Mirsad Malić, jedan od preživjelih Srebreničana.
Dodaje kako su usput pronalazili ranjene ljude, no za njih nije bilo vremena, moralo se ići dalje.
- Nismo imali priliku pomoći. Ni sami sebi više nismo znali kako pomoći. Osjećaji su takvi kao da se sada događa. Kako silazim u Potočare, sve mi je teže, a nadao sam se da će s vremenom biti lakše – kazao je Malić i dodao da mu je otac izdvojen iz kolone u jednoj od zasjeda koje su ih čekale na putu dok su bježali.
- Sveli su ih (grupu) u Sandiće gdje su ih maltretirali i tukli. Neke su odmah tu poubijali. Neke su odveli na kamione u Bratunac i tu su spavali pod ceradama. Kasnije su ih odveli u Grbavce u školu. Tu su ih isto tukli i ubijali. Odatle su ove koji su preostali odveli na branu i pobili. Tu je bio i jedan moj rođak koji je uspio preživjeti, Nedžad Avdić, koji je imao tada 16 godina. On mi je rekao da su ležali na travi i da je tu vidio mog oca. Kada su im rekli da okrenu glave prema zemlji, više ga nije vidio. Tu smo oca i pronašli 2007. godine u masovnoj grobnici – prisjetio se Malić.
Nakon rata se suočio s onima koji su počinili zločin
Kaže da se nakon rata suočio s onima koji su ih protjerali i koji su počinili zločine u Srebrenici.
- Srećem se s njima i osobno ih znam. To su moje školske kolege. Znam što su radili, ali – što to nama znači? Ja sam pričao s nekoliko njih. Pitao sam ih zašto im je to trebalo, što su dobili od svega toga. Oni meni pričaju da su njih tjerali da to rade. Jedan moj školski kolega mi kaže: „Vjeruj, Mirso, da je meni bilo teže krenuti nazad nego na vas naprijed“. Navodno su doveli neke nepoznate ljude koji su ih tjerali da to rade. Koliko je to tačno, ne znam – dodaje.
Navodi kako mnogi od njih znaju gdje se nalaze masovne grobnice, no ne žele to otkriti.
- Kada me vidio, školski kolega pričao mi je da je, kada je bio na Ravnom Buljimu i vratio se kući, zatekao mamu kako plače. Kada ju je pitao zašto plače, ona mu je rekla da su protjerali 12 mladića, gole i bose u Miliće. Rekla mu je: „Bio je jedan tvoj školski kolega i pitao je za tebe“. On je mislio da sam to ja. Međutim, ja sam mu rekao koja je to osoba iz mog sela koja je bila zajedno s nama u razredu. Majka tog Kemala je za nekoliko dana došla i raspitivala se gdje bi mu mogla naći makar kosti, a on je začepio ustao kao da mi nikada ništa nije rekao – dodaje Mirsad Malić.
Oni koji su počinili zločin ponosni na svoja nedjela
Rastužila ga je činjenica kako mu se školske kolege ponose onim što su napravile te saznanjem da je Srebrenica za njih herojski čin.
- Oni su ponosni na to što su radili. Oni su to svjesno činili i ne može mi nitko reći da su nesvjesno to radili. I što da čovjek onda misli? Ne mogu vjerovati da su oni svoje ljude uvjerili da smo mi bili agresori, a oni branili svoju zemlju. Mi smo u svemu tome nemoćni – dodaje.
Nikada se nije vratio u Srebrenicu, ali svake godine posjećuje Marš mira i odlazi u Potočare. Obilazi svoje rodno mjesto Novu Kasabu za koju smatra da se jako promijenila.
Mirsad Malić jedan je od Srebreničana koji su preživjeli genocid i uspjeli pobjeći. Mnogi od njih ne žele govoriti o strašnim zločinima koje su proživjeli.
