Septembar je mjesec kad bh. patriote obilježavaju sjećanje na stradanje vojnika – regruta u bivšoj JNA i mučko ubistvo vojnika, šehida Kulić Mevludina
«Zapamtimo da se historija ponavlja i da se zločinci vraćaju
na mjesto zločina. Kada god veo zaborava prekrije istinu,
onda nastupa laž, a sa njom zločini i stradanja.»
Mevludin (Pašage) Kulić rođen je 27. novembra 1971. godine u Olovu, Kruševo, a još kao dječak sa roditeljima je preselio u Vogošću, u naselje Barice, gdje je regrutovan u JNA, da bi u kasarni u Osijeku, bio mučki ubijen.
- Prema tvrdnjama očevidaca, koji su se tog dana zatekli u kasarni u Osijeku, Mevludina Kulića je iz pištolja ubio pukovnik Boro Ivanović, pošto je Mevludin odbio da puca u hrvatske vojnike i civile. Krajem 2014. godine, iz Italije me je nazvao Bešir Memišoski, koji je promijenio prezime u Salkoski, rodom iz Struge, a sada živi u Italiji. Drhtavim glasom mi je ispričao: zahvaljujući vašem istraživanju o stradanju vojnika-regruta u bivšoj JNA i dobroti rođaka moje supruge Nijaza Salkoskog ispunila mi se želja da poslije 23 godine kažem istinu o mom najboljem drugu iz vojske Mevludinu Kuliću – navodi Nihad Halilbegović, ratni sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO) Grada Sarajeva.
Bešir je vojsku služio u kasarni u Osijeku, gdje se družio sa Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima.
- U augustu 1991. se situacija mijenjala i pogoršavala. U kasarnu su nam dolazili srpski rezervisti i maltretirali nas, a posebno Albance, muslimane i Hrvate. Kada smo se rezervnom starješini Srbinu usprotivili da pucamo na Hrvate, on je oštro reagovao i vikao: Oni koji hoće da izvrše naređenje i da pucaju, što je obaveza svih vojnika, neka izađu iz stroja naprijed – ispričao je Bešir svoje svjedočenje Halilbegoviću.
 Mevludin Kulić, iskoračio naprijed, bacio oružje i rekao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude.” |
Ističe kako su nakon naredbe, jedan po jedan vojnik, većinom Srbi, izašli ispred stroja sa oružjem i bojevom municijom, spremni da pucaju. Ostali su se, tvrdi Bešir u svom svjedočenju Halilbegoviću, kolebali. Dok su, veli, razmišljali šta da urade, rahmetli Mevludin Kulić je iskoračio naprijed, bacio oružje i rekao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude.”
- Ovo hrabro reagovanje je utjecalo na nas da ne izađemo iz stroja i počnemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom. Sutradan mi je kurir našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti, koji sada živi u Hrvatskoj, rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao. Pobjegao sam, ali me vojna policija uhvatila u Beogradu i vratila ponovno u kasarnu. U Zemunu su me držali šest mjeseci. Mevludin Kulić je heroj nad herojima koji je i nas ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike – ispričao je Bešir svoje svjedočenje Halilbegoviću.
Halilbegović kaže kako su za smrt Mevludina Kulića saznali 4. septembra 1991. godine u popodnevnim satima.
Ističe kako je sanduk sa ubijenim Mevludinom Kulićem dopremljen u tadašnju Vojnu bolnicu tek 6. septembra 1991. godine kada je i sahranjen na groblju Ugorsko, kod Vogošće.
- Iako su oficiri tražili da se limeni sanduk ne otvara, mi smo ga otvorili i bili očevici načina ubistva rahmetli Kulića. Ljekar Senaid Alajmović je na licu mjesta utvrdio da je rahmetli Mevludin Kući ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, te da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaz svjedoka. Mevludin Kulić je zaslužio zahvalnost i priznanje – navodi Halilbegović.
Prema podacima, 67 je ubijenih vojnika-regruta u vrijeme služenja vojnog roka u bivšoj JNA, a 42 ih je nestalo.ale vojnike – regrute u bivšoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji, odnosno njihovo spašavanje iz JNA.
