Na profilu Rivle Elvir prije nekoliko dana objavljena je priča koja je izazvala brojne reakcije.
„Papiri o mom rođenju su spaljeni. Rekli su mi da sam rođen 03. oktobra 1987. godine, u Snagovu.
Prije rata sam živio sa ocem Mehdinom, majkom Fatimom i petomjesečnom sestrom Melihom, u mjestu Rašidov Han. Sa nama u kući je živio i đedo Sulejmen. Živjeli smo od poljoprivrede. Moj otac je jedini u selu imao traktor, pa je ljudima dovlačio drva. Ja sam volio da se igram u pijesku…
Đedo je 29. aprila, kao i svakog drugog dana, odveo krave na njivu. Nakon što je otišao, neki ljudi sa puškama su došli u selo. Galamili su…Upadali su komšijama u kuće i tjerali ih na seoski put. I nas su istjerali iz kuće…Napolju je padala velika kiša.
Sve su nas doveli do jedne garaže. Rekli su nam da se tu postrojimo. Roditelji su stajali pored mene. Tresli su se od straha…Otac me čvrto držao za ruku, a majka je u naručju držala moju šestomjesečnu sestru. Nisam znao zašto smo tu, ni šta će nam se dogoditi. Kiša je i dalje jako padala…
Onda su počeli da pucaju; prvo po podu, a onda – po nama. Čuli su se jauci, prštala je krv na sve strane. Metak mi je okrznuo tjeme. Nestao je stisak očeve ruke…pao sam na zemlju. Preko mene je pala komšinica i cijelog me ‘prekrila’. Bila je mrtva.
Kada se više nije čuo nijedan jauk, vojnici su otišli. Ostao sam da ležim u gomili mrtvih tijela…Bio sam skamenjen.
Nakon nekog vremena osjetio sam kako me neko vuče za ruku, a zatim podiže u naručje. Bila je to jedna žena iz komšiluka. Odnijela me u stari poljski klozet, i rekla da moram biti tih, ma koliku bol da osjećam.
Kroz rupe u daskama istrošenog klozeta gledali smo kako se oni isti vojnici vraćaju pred garažu. Ispred sebe su gurali traktorske gume. Prišli su gomili tijela i počeli da ih podižu, jedno po jedno. Sve su ih ubacili u garažu…i mamu, i babu, i Melihu. Onda su uzeli kanistere i počeli da po njima nešto prosipaju…
Sve je buknulo!
Gledao sam kako gore moji roditelji, sestra, tetke, rođaci…Vojnici su u vatru donosili i životinje….Sav moj svijet nestajao je u toj garaži…
Kada je vatra prestala da gori, otišli su, i sve je utihnulo. Komšinica me opet uzela u naručje i odvela u susjedno selo.
Kada se đedo vratio kući, i vidio, i saznao šta se dogodilo, htio je da se objesi. Tada mu je pritrčala jedna žena i rekla: ‘NE! OSTAO TI JE SALIH ŽIV.’
Đedo me danima tražio, i na koncu i našao.
Krenuli smo zatim nas dvojica preko šuma. Pješice smo došli do Posušja. Odatle smo prebačeni do Zagreba, a zatim smo izbjegli u Njemačku.
Godinama sam spavao sa đedom na jednoj spužvi. Plašio sam se ostati sam. Novca nismo imali. Đedo mi je bio i otac i majka. On nam je i kuhao, doduše ne baš dobro – ali, jelo se. Najčešće bi nam pravio čorbe, tu jednostavno ‘nabaca’ svega u lonac.
Umro je kada mi je bilo 16 godina. Tada sam ostao potpuno sam…
Na jednoj od ekshumacija, 2011. godine, identificirali su mog oca i tetku. Od majke i setre nema ni traga – njihove kosti su u potpunosti izgorjele.
Nekad nešto sanjam…Mučim se. Hoću da budem jak, da ne plačem…Svaka kiša me podsjeća na taj dan. Mučim se, stvarno. Teško mi je. Sanjam kako odnosim cvijeće na zelene tabute…Najviše mi fali ljubav, ljubav majke koju nikad više nisam osjetio.
U Njemačkoj sam završio srednju zubotehničku školu. Bio sam i dobar fudbaler. Prestao sam igrati kada sam povrijedio nogu. Nakon toga sam počeo da treniram boks.
Danas imam 32 godine. Moja bi sestra imala 27 godina.”
