U režiji Ministarstva odbrane, ratni zločinci promocijama pamfleta po Beogradu orgijaju nad kostima ubijene tuzlanske mladosti.
Zamislite samo da je na opkoljenu Banjaluku 1995. ispaljena granata sa bošnjačkih položaja sa Šehitluka i zamislite da je ta granata ubila 71 Banjalučanina, čiji je prosjek godina 24.
A sad zamislite kako se bošnjački oficiri, presuđeni ratni zločinci, optuženi i osuđeni za ovaj zločin sastaju na nekom fašističkom derneku u Sarajevu i kako promovišu knjigu u kojoj stoji da su se Banjalučani, većinski Srbi, samogranatirali u gradu i da im to nije bilo dovoljno, pa su i eksploziv postavljali, ne bi li pobili što više svoje djece.
Naravno da takvu bolest ne možete i ne trebate zamišljati i da je to nezamislivo.
E, ali je zato zamislivo, legalno i legitimno, poželjno čak da srBski ratni zločinci promocijama kojekakvog smeća po Beogradu orgijaju nad kostima ubijene tuzlanske mladosti.
Pamfletno smeće iz pera ratnog zločinca
Najnoviji šovenski hepening desio se prije par dana, čuli ste to, u režiji Ministarstva odbrane Republike Srbije koje je u beogradskom Domu Vojske Srbije promovisalo knjigu Ilije Brankovića naslovljenu Tuzlanska kapija – režirana tragedija, piše Dragan Bursać za Al Jazeeru Balkans.
Naravno da se radi o pamfletnom smeću, smeću koje je čak i napisao jedan ratni zločinac, narečeni Branković, kojeg je zadarski Sud osudio u odstustvu na 20 godina robije.
I da, dabome da Branković zajedno sa teoretičarem zavjere i lokalnim Dodikovim mrziteljem svega i svačega-Dževadom Galijaševićem u knjizi i oko knjige branio ratnog zločinca Novaka Đukića koji je naredio ispaljivanje smrtonosnog projektila sa Ozrena i koji je pobio silnu djecu u Tuzli.
A opet, ogavni događaj je upriličen pod državnim kišobranom, sve sa ktitorstvom ministra Aleksandra Vulina, nekadašnjeg potrčka Mire Zločinke Marković.
Dakle, imamo veseli skup prepun zločinaca, njihovih simpatizera i zločinačke ideologije. Čini se oduvijek isto i oduvijek poznato.
Pa ipak, država Srbija je u revizionističkom piru, u traganju za tzv. “alternativnim istinima” otišla nekoliko koraka dalje od svih dosadašnjih zločinačkih režima:
- Organizovala je promociju knjige, koja je legalno (i poželjno) mejnstrim štivo u Srbiji
- Dovele je na promociju zločince autore i podržava zločince – heroje knjige cijelo vrijeme
- Uključila je i ministarstva i najvažnije političke pravne pojedince države u odbranu zločinačkog nauma
- Obračunava se brutalno sa svima koji se usude svjedočiti istini
Ima tu i peta stavka, o njoj dockan.
Nisamo napisali, ali podržavamo
Nego, kako se do država Srbija obračunava sa neistomišljenicima, i to ne bilo kojim, nego onim, što sa određene funkcije mogu ukazati na štetnost i toksičnost ovakvih naci-derneka?
Naprvo je komesarka Savjeta Evrope za ljudska prava Dunja Mijatović jasno i glasno rekla suštu istinu, a to je da se u knjizi Ilije Brankovića Tuzlanska kapija – režirana tragedija gnusno falsifikuju činjenice o zločinu koji se 1995. dogodio u BiH, a onda je vajno Ministarstvo odbrane Srbije saopštilo je da se “u Srbiji knjige ne zabranjuju”, i dodalo: “Umesto da traga za istinom, Dunja Mijatović napada Ministarstvo odbrane zato što se u Domu Vojske raspravljalo o knjizi koju nije izdalo Ministarstvo odbrane. Svaki pokušaj drugačijeg viđenja građanskog rata u BiH je veliki zločin ako dolazi od Srba. Ministarstvo odbrane na to neće pristati i zato je omogućilo da autor knjige i ljudi koji su učestvovali u istraživanju čitavog slučaja iznesu svoj stav.”
Kako je ovo zanimljivo?! Ministarstvo koje nudi svoju zaštitu, koje organizuje promociju, koje sa punim dignitetom (o apsurda) stoji iza ratnih zločinaca, koje pravi predavanja ratnih zločinaca, koje brani aktivno da ne može aktivnije ratne zločince, koje propagira ideologiju ratnih zločinaca i na čijem je čelu posilni ratnih zločinaca, nije krivo jer nije štampalo i izdalo knjigu?
Pa najbolje da je još i to uradilo!
Ali je zato itekako sa srBskim nacionalistima spremno na “drugo viđenje rata u BiH”. Naravno “drugo viđenje rata u BiH” je samogranatiranje, Kapije, Markala, samosapljivanje ljudi u Višegradu, samoprotjerivanje Bošnjaka od Trebinja do Banjaluke, nepostojanje genocida i ratnih zločina-jednom riječju, drugo viđenje je šamar ne samo za svaku žrtvu rata, nego za svako normalno ljudsko biće.
Uprkos činjenici da je više od 200 svjedoka pričalo o granati sa Ozrena, u inat čak i dnevnicima i artiljerijskim oruđima i oružjima na Ozrenu, u inat silnim ljudima, koji su se toga dana zadesili na Kapiji, eto to “drugo viđenje”, isključivo je pljuvanje po onoj ubijenoj djeci Tuzle na Dan mladosti.
I kako sada stvari stoje, da se razumijemo, država Srbija će napredovati, ali u regresu. Poslije ratnih zločinaca koji su zvijezde rijaliti programa i sajma knjiga, uslijedila je i institucionalna podrška istim, a ubrzo će se krenuti i u medijsku ekspanziju ništenja samih zločina, što će reći-mladost tuzkanske Kapije u državi Srbiji, biće nepostojeća, drugi put granatirana i ubijena.
Kako to BiH podržava negiranje ratnih zločina
A sad peta tačka.
Neko će se zapitati, ma šta neko, svi će se zapitati-šta rade državni oragni Bosne i Hercegvoine? Šta rade instituicije zemlje na čijoj tertoriji je počinjen genocid, masovni zločini i na koncu ovaj monstruozan zločin na Tuzlanskoj kapiji? Kako te institucije brane istinu, dignitet i suverenitet, kako brane čast i ugled Bosne i Hercegovine?
Pa brane tako što je Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) BiH na sjednici održanoj 16. oktobra donijelo odluku da se Srpskom udruženju za krivičnopravnu teoriju i praksu, čije je sjedište u Beogradu, radi sačinjavanja ekspertize osigura pristup predmetima ratnih zločina u BiH sudovima, a navodi i saznaje portal Klix.ba.
Dobro ste pročitali, naše, dale najviše sudsko tijelo u državi ustupa jednoj stranoj organizaciji, koja prebrojava nacionalna krvna zrnca presuđenim ratnim zločincima ustupa predmete koji su u trenutnoj obradi. Na stranu što je nedopsustivo ustupati BILO KAKVE PREDMETE BILO KOME, ovdje se ide korak dalje-nekakvi ljudi iz Beograda dobijaju uvid u trenutne sudske istrage po pitanju ratnih zločina i ratnih zločinaca (sic!)
I zamislite slučajnosti, Ministarstvo odbrane Republike Srbije promoviše knjigu Ilije Brankovića naslovljenu “Tuzlanska kapija – režirana tragedija” kojom se pokušavaju revidirati sudski utvrđene nepobitne činjenice, a država Bosna i Hercegovine daje odriješene ruke jednom nacionalističkom udruženju u Srbiji da rovari po dokumentima, među kojima je (vjerovatno) i presuda na dvadeset godina robije ratnom zločincu Novaku Đukiću, baš za granatiranje Tuzlanske kapije.
Ko vjeruje u takav niz slučajnosti, neka se sam javi.
Prije će biti da se osim otvorenog institucionalnog povampirenog srbijanskog nacionalizma i revizionizma susrećemo sa unutrašnjom podrškom Bosne i Hercegovine ovakvoj jednoj nakaradi. Sad je i fakat da podatke o istragama za ratne zločine koji su u toku imaju i srbijanske državne i paradržavne strukture. Hoće li neko odgovarati za ovo, naravno da neće.
Na koncu, ništa, ništa neće izmijeniti fakat da je Bosna i Hercegovina tog 25. maja 1995. godine, na smrtonosnu komandu generala Novaka Đukića ostala bez 71 mladog čovjeka, dok je više od 180 ljudi ranjeno.
Nakon svih užasa ostaje samo tuga i za djecom i za njihovim porodicama, ali i pitanje-nismo li svi zajedno nijemi svjedoci i saučesnici drugog ubijanja tuzlanske djece.
