Svake nam večeri spakiram pasoše, knjige, tvog medu i kifle za put. A onda mi niz žile u vratu oteče Neretva. Svu noć joj preskačem krvotok kamenjima u Glavatičevu.
Bosa. Svake ti večeri obećam da nećeš više rasti u ovoj otrovanoj rani i bubrege ušuškam nadom. A onda ti se u kosu naglo, zaplete jato ptica s neba iznad trebinjske Crkvine. Svu noć ih čupam iz tvojih vlasi što danima poslije mirišu. I na kamen, i na more. Lavandom i vrijeskom, bunilom ljubičaste.
Svake nam večeri spakiram pasoše, knjige, medu i kifle za put. Tvojim usnulim očima se izvinjavam za mržnju, beznađe, lopovluk i kaos. I šapćem ti da ako dovoljno jako poželiš, ko Dorothy baš, zaista postoji neko mjesto gdje su ljudi pomalo ljudi, a život uistinu liči na život.
Pa ti čitam s popisa, umjesto uspavanke, kako tamo ima raznih čuda, tipa – igrališta za djecu, tolerancije, dobrih bolnica što liječe, a ne ubijaju; kanti za smeće, zakona kojih se čak držiš, kao zakletve, kao obećanja. A onda zapuhe silovito s Prenja, s Veleža, s Vrana, sa Zavelima. I puše do kosti, a nije ti hladno.
Rastrese ti dušu u atome divljine, ko baba jastuk na klofanju, a svaki onaj i najmanji papirić ti otme iz ruku. Neviđena snaga ogoljenih visina, kad samo nemir bure donosi istinski mir. Svake nam večeri spakiram pasoše. Ulaštim cipele. Napišem im da ne plaču jer smo tamo gdje ima neslomljenih klackalica. Spremim medu i kifle.
A ti se onda probudiš i nasmiješ sunce. Iz Ledinca začuje se pijetao. Nikad još nisi vidjela jutro na Boračkom jezeru, pomislim, dok ladicu s pasošima u žurbi zatvaram nogom. Umjesto sata, svud po kući zahuči Drina, ko ondje u Goraždu ispod mosta.
Martina Mlinarević Sopta
