Dobitnik Nobelove nagrade za književnost i velikan bosanskohercegovačke književnosti i intelektualac Ivo Andrić, preminuo je na današnji dan, 13. marta 1975. godine.
Svoje djetinjstvo provodi u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu.
Godine 1903. upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slavenske književnosti i historije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.
Pedeset godina od svog prvog pojavljivanja u domenu književnosti dobio je najprestižniju nagradu u ovoj oblasti. Radi se, naravno, o Nobelovoj nagradi koja mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "historiji jednog naroda".
U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje".
Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvojit ćemo samo neka, ona najpoznatija djela: romani Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, putopisi i skice Staze, lica, predeli, meditativna proza Znakovi pored puta, Eseji, kritike, članci, Sveske...
Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.
Zanimljivo je pomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.
IB.com
