Istočna Bosna - Najljepši je na svijetu moj rodni kraj

Većina smrti izazvane prirodnim putem su jednolične, ali s vremena na vrijeme priroda može biti surova i jako jeziva, pružajući nauci ne tako pohvalne zadatke, na primjer da istraži kako su se ove smrti dogodile. Izabrali smo nekoliko istinski groznih, neočekivanih i donekle brzih načina da neko ode u zaborav. 

Izgubljene lobanje drevnog Rima

Smrt izazvana ključalim talasima lave nije baš prijatan način da nestanete sa ovog svijeta. Putujući prosječnom brzinom od 80 kilometara na sat, ili možda i mnogo brže od toga, mješavina pregrijanih gasova i lavinih tokova mogu da dosegnu temperaturu do 1.000 stepeni celzijusa i neselektivno uništava sve što joj se nađe na putu. 

Kada ova paklena struja pređe preko krovova i kada se nađe na ulicama, guta i topi sve na svom putu. Ljudska koža bi se u trenutku kuvala, a žrtve bi umirale od toplotnog šoka. Mali broj ljudi koji bi preživio toplotno uništenje, kasnije bi ispaštao pod otrovnim vulkanskim gasom i pepelom.

Postoji jedan prilično jeziv detalj o kojem se ne govori često. Naime, u Herkulanumu i Oplontisu, oba grada u blizini Pompeje,  pronađene su lobanje nekoliko žrtava za koje se vjeruje da su eksplodiraloe usljed ključanja mozga unutar njih. 

Nesreća ronilačkog zvona

Bajford Delfin, polupotopna platforma za bušenje u Sjevernom moru je obavljala svoju uobičajenu aktivnost 5. novembra 1983. godine. Nekoliko ronilaca je radilo na gasnom polju Frig uz pomoć ronilačkog zvona, krute komore koja je dizajnirana da odvede ronioce u opasne dubine. Ova ronilačka zvona su pod sve većim pritiskom što se dublje spuštaju, a vazduh unutar zvona je visoko sabijen. 

Sigurnosna procedura, koja je uključivala dva ronioca izvan zvona, obezbjeđivala je da se ronilačko zvono poveže sa nizom komora niskog pritiska, koje bi omogućile putnicima da se iskrcaju bez izlaganja iznenadnom padu pritiska. 

Tog dana, 5. novembra, ronilačko zvono se spuštalo do plitke dubine, a postupak se odvijao normalno, barem u početku. Ronioci su napustili zvono i bili su u zapečaćenom prelazu između njih i komore za dekompresiju. Još dva ronioca su već bila u drugom odjeljku pomenute komore, prenosi Nacionalgeographic.rs.

Ronioci su htjeli da zatvore vrata između prolaza i komore kada se desilo nešto neočekivano. Spona koja je držala vrata se iznenada otvorila, što je nevjerovatnom brzinom dekompresiralo ronilačko zvono. Četiri ronioca su u trenutku umrli. Pad pritiska je prouzrokovao da se vazduh i tečnosti unutar njih brzo prošire i rasprše njihove utrobe.

Unutrašnji udar groma

Šansa da osoba pogine od udara groma su jedan prema 1.083.000. Vjerovatnije je da će neko poginuti od pada niz stepenice. A šanse od unutrašnjeg udara groma su još niže. Međutim, postoji slučaj osobe koja je preminula baš od unutrašnjeg udara groma 2017. godine.Čovjeka, koji je bio pored metalnog stuba, grom je udario baš kroz taj stub, preskočio na njegovo stopalo, prošao kroz srce i izašao na desni palac. 

Sedamdeset odsto njegovog tijela doživjelo je opekotine prvog, drugog i trećeg stepena, a istraživanje navodi da je "leš pokazao nevjerovatnu krutost, koja se nije mogla savladati ručnom silom".

Rastvaranje u vulkanskom geotermalnom bazenu

Nacionalni park Yellowstone možda sjedi na vrhu najpoznatijeg svjetskog vulkana, ali to nije sve. Ovaj vulkan je trenutno miran, ali njegov geotermalni sistem gejzira i vrelih izvora su sve osim toga. Ovi geotermalni bazeni su ili prilično alkalni, ili nevjerovatno kiseli i uvijek su vrući, a temperatura vode je uvijek ispod tačke ključanja. Ulazak u ove bazene se ne preporučuje.

Jedan čovjek je nedavno upao u jedan od ovih bazena, a pregrijana i izuzetno kisela voda je omogućila da ovaj čovjek doživi prilično neobičnu smrt. Vjerovatno je odmah doživio treći stepen opekotina, što dovodi do razdvajanja sva tri sloja ljudske kože. 

Čudno, ali to bi uzrokovalo mali bol, jer bi njegovi nervni završeci sagorjeli, ostavljajući ga nesposobnim da osjeća. On bi tada brzo podlegao izuzetnom toplotnom šoku i potencijalno iskrvario.

Za manje od jednog dana, njegovo tijelo, zajedno sa skeletom, se rastvorilo. Ostatke niko nije mogao da pronađe.

Otrov zmije Dispholidus typus

Dispholidus typus je zmija otrovnica. Nije naročito agresivna, osim kada se osjeća ugroženom. Zahvaljujući njenoj stidljivosti i rasprostranjenosti protivotrova, morali biste biti ozbiljno nesrećni da umrete od otrova ove zmije. Nažalost, upravo je ovakva sudbina zadesila herpetologa Karla Schmidta, kome je u septembru 1957. godine donesen primerak za identifikaciju u Prirodnjačkom muzeju istorije u Chicagu.

Zmija je oživjela prlikom ispitivanja i ugrizla njegov lijevi palac. Schmidt je dokumentirao efekat koji je imao otrov i preminuo narednog dana. Smrt nije bila prijatna: počev od snažne mučnine, potom je razvio drhtavicu praćenu brzim porastom tjelesne temperature. Počeo je da krvari iz usta i urinirao je malo krvi tokom noći, prije nego što je povraćao svoju večeru. 

Nastavio je da krvari iz različitih otvora, uključujući nos i oči, prije nego što je izgubio sposobnost da reaguje na spoljne stimulanse. Preminuo je od respiratorne paralize tog popodneva, pošto su mu srce i mozak iskrvavili.

Otrov ove zmije dovodi do toga da tijelo proizvede mnoštvo sitnih, krvnih ugrušaka. Na kraju ovo dovodi da plijen zmije Dispholidus typus umre od eksangvinacije, odnosno od potpunog gubitka krvi.



(Hayat/Foto: Ilustracija)