Ja i dalje ne branim BiH, itekako je teško ali je moguće, i mislim da je to vrlo važna stvar kada je u pitanju ostanak mladih ljudi u BiH, ali nisam siguran da u ovom kontekstu postoje neke dobre mjere koje bi zadržale te mlade ljude ovdje.
Senad Alibegović iz Visokog jedan je od trojice dobitnika titule Ambasador mira iz Evrope na nedavno održanom samitu u Hagu u okviru britanske platforme “One Young World”**.
Za ovu prestižnu titulu izabran je kao jedan od 40 među 40.000 delegiranih mladih lidera svijeta. Predložio ga je lično bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Anan neposredno prije smrti, na osnovu međunarodnih projekata na kojima je bio angažovan, a čiji je cilj prevencija nasilja, ekstremizma i terorizma.
Za Radio Slobodna Evropa kaže da, uprkos brojnim priznanjima za svoj aktivizam koja su uglavnom dolazila iz inostranstva, nikad nije pomišljao da napusti svoju domovinu i poručuje mladima da se i u maloj, komplikovanoj državi kakva je BiH mogu istaći i ostvariti svoje snove.
RSE: Na samitu u Hagu koji je okupio 1.800 mladih lidera odabranih u konkurenciji od 40.000 delegiranih iz cijelog svijeta dobili ste titulu Ambasador mira 2018. Kako je došlo do toga?
Alibegović: Meni je ovo prije svega velika čast i zadovoljstvo što sam uopšte razmatran u velikoj grupi omladinskih lidera i liderica iz cijelog svijeta da zapravo uopšte ponesem to priznanje kao jedan od 40 izabranih za ovu godinu iz cijelog svijeta, od kojih samo tri iz Evrope, bila je ogromna čast.
Ovo priznanje se dodjeljuje u okviru platforme ‘One Young World’, koja postoji od 2009. godine, a osnovali su je prekrasni David Johnson i Katie Robinson, koji su napravili jednu fenomenalnu stvar odlučivši da svake godine u drugom gradu u svijetu okupljaju najistaknutije omladinske lidere i liderice koji dolaze prije svega da razmijene iskustva i da pričaju o onome što prave u svojim lokalnim sredinama, ali isto tako da se motivišu za buduće aktivnosti. U okviru platforme djeluje Vijeće savjetnika sačinjeno od istaknutih ličnosti koje analiziraju delegate i proglašavaju najbolje. Umrežavanjem mladih iz različitih zemalja zaista dolazi do odlične sinergije, gdje se rađaju nove ideje koje sarađujući mogu uspješnije primijeniti u svojim lokalnim zajednicama.
RSE: Vi ste ove godine dobili i priznanje za rodnu ravnopravnost za 2018. godinu, takođe ste proglašeni najboljim omladinskim liderom na LEAP Samitu u Zagrebu. Prethodna priznanja kao i ovo priznanje platforme ‘One Young World’ podrazumijeva i neku odgovornost i obaveze, šta se od vas očekuje?
Alibegović: Ono što ‘One Young World’ i njegovi osnivači, ali i ljudi koji su nas izabrali, očekuju u narednih godinu dana je sigurno naša proaktivnost. Umrežavanjem sa nevjerovatnim liderima i lidericama iz cijelog svijeta, ne samo iz omladinskog sektora nego i sa nekim izuzetno istaknutim političarima i političarkama, nobelovcima, glumcima i glumicama, humanitarcima trebamo da osmislimo i realizujemo određene projekte u našim lokalnim zajednicama.
RSE: Kako gledate na to da svjetski humanitarci, nobelovci, aktivisti, prepoznaju u vama perspektivnog lidera, a domaći političari ne znaju niti da ovakvu omladinu ima BiH?
Alibegović: Interesantno je da sva priznanja koja dolaze preko granice apsolutno nisu prepoznata ovdje. To odlično dođe kao detalj u vašem CV-u, to odlično prepoznaju međunarodne organizacije, to prepoznaju oni dobri poslodavci koji cijene vašu proaktivnost, ali predstavnici institucija to uopšte ne prepoznaju ili možda prepoznaju ali iz nekog razloga ne žele da odaju priznanje tim mladim ljudima. Ja nisam jedini, postoji cijela armija mladih Bosanaca i Hercegovaca i Bosanki i Hercegovki koji su oni pravi ambasadori svega onoga lijepog što predstavlja Bosna i Hercegovina, ali ih država ne prepoznaje.
RSE: Upravo je i to jedan od razloga zbog čega mladi obrazovani ljudi odlaze iz ove zemlje, kako vi gledate na masovno iseljavanje?
Alibegović: Ja sam svoj prvi aktivistički angažman imao sa 16 godina, u proteklih 11 godina tu se nabralo poprilično nekog finog iskustva i nikad za ovih 11 godina nisam razmišljao da odem iz Bosne i Hercegovine. Ne mislim da je to jedina opcija, ni da je to najbolja opcija, jer otići u neku drugu zemlju i raditi je vrlo legitimno i svi mladi ljudi trebaju da imaju priliku da idu ukoliko primijete da ih tamo čeka bolja prilika i da tamo negdje mogu biti korisniji članovi i članice društva. To stoji, ali ja sam jedan od onih ljudi koji ne bi nikad sebi dozvolio da ode, a da nije probao sve opcije i mogućnosti da u matičnoj zemlji bude sretan i zadovoljan.
BiH jeste jako komplikovana, situacija nije nimalo bezazlena i vrlo je negativna, ali ja mislim da prilika u Bosni i Hercegovini ima jako puno.
Jedan od problema je što u našem obrazovnom sistemu nismo naučeni da postavljamo pitanja i konstantno slijedimo ono što nam se priča bez da preispitujemo neke stvari. Nismo naučeni da samo kreiramo prilike nego da trebamo čekati da nam prilike same dođu, ali to jednostavno tako danas ne funkcioniše.
U 21. stoljeću, vremenu kada je znanje zaista servirano na pladnju i kada je do znanja jednostavno doći u vremenu nove tehnologije mislim da je apsolutno nedovoljno završiti fakultet i čekati da dobijemo posao. Ja i dalje ne branim BiH, itekako je teško ali je moguće, i mislim da je to vrlo važna stvar kada je u pitanju ostanak mladih ljudi u BiH, ali nisam siguran da u ovom kontekstu postoje neke dobre mjere koje bi zadržale te mlade ljude ovdje.
